Može li jedan čovjek nešto promijeniti?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dok ovo pišem, na TV-u ide uživo prijenos sahrane Georgea Floyda. Zašto, pitate se? Iako redovito pratim događanja u svijetu, nije mi bila najjasnija motivacija tolike mase ljudi, ono da kod nas policija nekog ubije, sve bi ostalo isto, sjetimo se samo Davida Dragičevića, Vedrana Puljića... koje bolan promjene?! U nas se ništa ne mijenja – pa i kad umre Izetbegović, naslijedi ga sljedeći. A evo već je i Sebija u rezervi, spremna za ne daj Bože. I mali Primorac već čeka obuku, ako se vođa posklizne.

Je li, imao je Floyd uspona i padova svojih, ima ih svaki čovjek. Možda su u Sjedinjenim američkim državama ti usponi i padovi značajniji nego u nas, ali to je sve normalno u ljudskom životu. Ali zamislite sada da policija ubije nekog respektabilnog sportaša, Miralema Pjanića, Amela Tuku, Marina Čilića. Svako im dobro, ali zamislite da baš nekoga takvog renomea policija brutalno smakne.

Bismo li svi pohrlili na prosvjede, unatoč preporukama Civilne zaštite, unatoč zabranama Vlade HNŽ-a? Vjerujem da bismo. Jer to nije isto kao kad Čović izgubi od Komšića na izborima. Jeste, nepravda je i to, ali pobijedi i Trump u SAD-u pa nisu razbijali državu. No određene osobe nose određenu karizmu, recimo sportaši, koji da bi bili uspješni, godinama su ustajali u 5 ujutro, trčali po dva sata, brojali zalogaje, koliko kalorija, koliko proteina, koliko šuteva, koliko kilometara na sat. Tu razinu predanosti, koja nije broj amandmana u skupštini i apelacija Ustavnome sudu.

Takvo se nešto dogodilo Floydu. Sportaš, otac, nositelj zajednice...

Nema Vijeća

Osvrnem se tada na naše probleme svakodnevne. I za ove lokalne izbore Mostarci će imati samo jedan izbor, otići negdje drugdje, gdje postoji demokracija, ili ostati u makar vakom. Možda bi umjesto svakodnevnih mostarskih problema, uništenih prometnica koje se krpe k'o kulturno bijenale svako par godina, kolektora kojima govna teku, ali nitko ne zna čine li to legalno i legitimno, deponije koja na njenu žalost ne ubija u deset minuta nego polagano, godinama pomalo ne možeš disati od nje.

Možda bi bilo bolje da je policija Mostar ubila 2014. godine kad su bili oni nemiri, nego ovako polagano, da nitko ne primijeti, kako kakvog starog zaboravljenog sportskog asa. Ovako ti svakodnevno ne možeš disati jer Mo Parking ne radi legitimno, nema Vijeća da donese pravilnike o naplati, kažnjavanju i sličnomu, jer SŠLU Gabrijela Jurkića, škola koja je najviše napredovala u proteklih šest ili sedam godina, ne može dobiti dozvolu za izgradnju, jer tko potpisati, kada humanitarno udruženje tipa Minores ne može dobiti na uporabu jednu zgradu da zbrine sirotinju i napokon im pomogne da se vrate na noge... kad ne može čitav most da se otvori za pred izbore, kad ne mogu proklete kante za smeće da budu na svakom ćošku, a smeće iz kontejnera uredno pokupljeno barem triput tjedno. Pa mi svi zajedno ne možemo disati i što činimo?
Mi to na ignore metnemo.

A gde je pečat?

Bili sad ovi pečati Večernjakovi, virtualni, socijalno distancirani, oslobođeni onog kiča i glumatanja kakvo je redovita pojava na crvenim tepisima širom planeta. I očekivao bi čovjek da eto ove izvanredne godine vidi nešto vrijedno motivacije, nešto što bi ti pokazalo da netko u ovoj polagano umirućoj zemlji brine za nešto. Moram priznati, bilo je finih motivacija među nominiranima, ali čak niti ove godine nismo vidjeli puno motiva među nagrađenima, ako ćete mi dopustiti da budem krajnje iskren, osim malog Mehe Betona, ono je sve ostalo bio Public Relations.

Bilo je u nominacijama humanitaraca, bilo je vrijednih, radišnih žena, bila je žena koja je dobila Bosnu i Hercegovinu na sudu, znate vi koja je, da je politički pred izbore ne eksponiramo dodatno. Bilo ih je u nominacijama, znači, netko ih je zatražio da budu na listi, netko još u ovoj zemlji zna što su vrijednosti. To što ih marketing nije odabrao za nagradu... d(r)uga priča.

Nego, strah me da smo mi izgubili iz vida ono najvažnije, a to je da smo vrijedni. Jer pazi, ako si spreman vratiti artikl u Zaru jer ti ne odgovara, kako to da nisi spreman vratiti tu vodu za koju tvrde da je zdrava, a prolitaš se od nje svaki put kad čašu popiješ? Kako to da nisi spreman zatražiti da ti smeće bude pokupljeno, da bude reciklirano što može, nije da nema postrojenje u Bijelom polju za to. Kako to da nisi spreman zatražiti odgovornost što dvije tvrtke rade jedan Bulevar pa kad nekome automobil propadne u ponor sljedeći put, neće biti opet nitko kriv? Kako to da nisi spreman pitati tko je kriv za Aluminij, za Soko, za Fabriku duhana, za Žitopromet?

Bojim se da smo zaboravili da smo i mi ljudi, da smo i mi vrijedni pravde i fer pravila igre. Ti što ustaneš u šest da počistiš nečiji poslovni prostor, ti što si dobila uvećane vene od stajanja za kasom, ti što su ti i ruke i cipele pune špene, ti što nisi čuo za regres... Svi ste vi vrijedni. I trebate tražiti svoja prava. Jer ima ta grupa ljudi koja je naviknuta da „lako ćemo” pristupa svemu; dva mjeseca pandemije, nigdje živa roba na ulici, ne dovršiše ni kolektore, nit pokrpaše ulice, nit nađoše alternativnu lokaciju za deponiju. A negdje u tebi čuči misao da i tvoj život vrijedi. U nas nema rasizma, jer eto geografski, ali naša oligarhija jednako vjeruje da je bjelja od nas ostalih. Budite sigurni u to. I stanite u obranu sebe! 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.