Paučina i promaja

Penomlaćenje gloginja, vol.3

U prošloj kolumni spomenuo sam pritiske na sudstvo povodom uhićenja bošnjačkog 3F trija, nešto što je za jedno društvo daleko pogubnije od svih tih fašizama i "fašizama", a koji su penovci prešutjeli. Možda progovore za koji desetak godina?
Kolumna / Kolumne | 09. 06. 2020. u 10:07 Josip MLAKIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Postoji jedna ne baš toliko stara izreka koja kaže: "Ne kune ga majka što kocka, već što želi povratiti izgubljeno." Upravo tom izrekom na najbolji način se može opisati najnovije priopćenje Upravnog odbora P.E.N. Centra BiH, koji je "prespavao" masovni egzodus pisaca iz te organizacije nastao zbog peticije koju je potpisala skupina "antifašista", članova P.E.N.-a, a o kojoj su proteklih tjedan-dva brujali mediji u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Sudeći po internetskim stranicama P.E.N. Centra, ništa se naročito nije ni dogodilo. Tamo, naime ne postoji niti jedna informacija o tome, iako su stranice te organizacije od unatrag pet-šest godina pretvorene u kupusaru, svaštaru, čija je jedina svrha, čini mi se, da to bude platforma za samopromoviranje nekih svojih članova.

Šutjeti zauvijek

Ovo, najnovije priopćenje, bombastično naslovljeno kao "Poziv na otpor fašizmu i historijskom / povijesnom / istorijskom revizionizmu" neka je vrsta iznuđenog čina. Tu su penovci pokušali ispraviti ono što su propustili ranije, kao licemjerni čin lakonskog prelaženja preko ostavki navedenih pisaca. Penovci su ovaj put između ostalog i "hrabro" progovorili o problemu starom više godina, o sarajevskim ulicama koje nose nazive po ustaškim oficirima ili simpatizerima.

Prilikom katoličkog obreda vjenčanja postoji jedan jako zanimljiv dio: prije samog obreda svećenik pozove prisutne da se izjasne imaju li nešto protiv braka koji se sklapa, neki etički ili kakav drugi prigovor. "Ako netko ima nešto protiv ovog vjenčanja, neka to kaže sada, ili neka šuti zauvijek." Mislim da su penovci, sa svojim upitnim etičkim refleksom, ipak trebali šutjeti. I to zauvijek. Da ponovim: "Ne kune ga majka što kocka, već što želi povratiti izgubljeno."

"Godinama se u ovom kontekstu spominju (i ovdje navodimo samo neke primjere) ulice i ustanove koje nose imena Sulejmana Pačariza Hodže, Osmana Rastodera, Asafa Serdarevića, Mustafe Busuladžića, Huseina Đoze, Mile Budaka, Jure Francetića, ali i presuđenih zločinaca iz minulog rata kao što su Radovan Karadžić i Ratko Mladić", kaže se na jednom mjestu u priopćenju. Osvrnut ću se ovdje kratko na toliko spominjanu Ulicu Mile Budaka u Mostaru, s pravom naravno, jer imati danas bilo gdje ulicu nazvanu po Pavelićevom najodanijem ministru je u najmanju ruku skandalozno. Međutim, meni je jedna druga stvar još skandaloznija, koja mnogo više govori o Mostaru, a to je činjenica kako u njemu, niti bilo gdje drugo, pa niti u Sarajevu,  ne postoji ulica nazvana po antifašisti, u najplemenitijem značenju te riječi, Iliji Jakovljeviću, Mostarcu po rođenju.

Izostavljeno ime Rasima Delića

Međutim, najnovije priopćenje P.E.N.-a ima jednu ozbiljnu sistemsku pogrešku, ili se možda uopće ne radi o tome. Možemo u tom smislu citirati naslov jednog prastarog turbofolk "hita": "Nije greška, već namera moja." U tekstu je, je li, "slučajno" izostavljeno ime Rasima Delića, jednog od "presuđenih zločinaca iz minulog rata". Ne vjerujem da nikome iz Upravnog odbora P.E.N.-a nije poznato to da jedna ulica u Bihaću nosi ime po generalu Rasimu Deliću. Ili im to naprosto nije sporno? (Kao što nije bilo sporno niti "multietničarima" iz SDP-a, autentičnim bosanskohercegovačkim koncesionarima "antifašizma", koji su redovito ranijih godina odlazili na hadžiluk na mezar generala Delića.) Tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo? (Ova rečenica je posuđena iz članka fra Ivana Šarčevića i fra Drage Bojića, koji je objavljen na portalu Prometej, kao možda najbolji opis "antifašizma" kakav se prakticira u P.E.N. Centru.) U prošloj kolumni spomenuo sam pritiske na sudstvo povodom uhićenja bošnjačkog 3F trija, nešto što je za jedno društvo daleko pogubnije od svih tih fašizama i "fašizama", a koji su penovci prešutjeli. Možda progovore za koji desetak godina?

Penovci su se, dakle, ovim priopćenjem samo još dublje ukopali u nacionalističko blato, ali treba ih i razumjeti: nije lako biti "antifašista" sedamdeset i pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, jer morate neprestano zvjerati oko sebe u očajničkoj potrazi za fašistima, koji su, je li, uvijek oni drugi, jer bez tih virtualnih fašista nema ni antifašista. Oni daju jedni drugima smisao. To besmisleno i jalovo šibanje mrtvog konja podsjeća pomalo na ustašoidnu desnicu u Hrvatskoj koja trideset godina nakon raspada bivše države vodi neki svoj rat protiv "komunjara", UDBE, zazivajući lustraciju, iako je svakome manje-više jasno zbog čega do te famozne lustracije nikada nije došlo, jer su gotovo po pravilu u svim zemljama regije na vlast došli "komunisti" koji su preko noći promijenili dres. Pa i bez obzira na matematiku i biologiju, čak su i glorificirani maloljetni kuriri iz vremena Drugog svjetskog rata već odavno prešli devedesetu.

Površnost uma

U tom smislu, dobro je citirati onu poznatu izjavu Slavoja Žižeka koji je napisao kako se danas razlika između ljevice i desnice svodi isključivo na odnos prema prošlosti. To vrijedi i u ovom slučaju, dok jedni očajnički traže "komunjare", ovi drugi očajnički traže "fašiste". Ovaj anakronizam pokazuje svu površnost uma zarobljenog u prošlosti koji jedini svoj smisao vidi u borbi za istu tu, bolju prošlost. Ova dva "fenomena" samo su dvije strane iste medalje.

U svom antologijskom tekstu "Koga Sarajevo obožava", Ivan Lovrenović piše o fascinaciji intelektualno-građanskog Sarajeva Miroslavom Krležom, Danilom Kišom, Radomirom Konstantinovićem, Latinkom Perović, ili Feral Tribunom. Ta fascinacija proizlazi iz načina na koji su spomenuti secirali vlastita društva, hrvatsko i srpsko, obračunavajući se s vlastitim nacionalizmom i mitomanijom. Lovrenović piše kako to i takvo Sarajevo nikad nije bilo u stanju "proizvesti" vlastite pandane onome čemu su se toliko, gotovo ritualno divili, zaključujući u jednom trenutku kako je "lako tuđim Feralom gloginje mlatiti".

Za one koji ne znaju, ako ima takvih, Lovrenović je u svom tekstu parafrazirao poznatu narodnu izreku koja glasi: Lako je tuđim spolovilom (ovdje sam bio malo pristojan, jer u "originalu" stoji jedna druga riječ, op.a.) gloginje mlatiti. Isto to moglo bi se reći i za najnovije priopćenje P.E.N. Centra BiH: "Lako je tuđim fašizmom gloginje mlatiti." Ili, kao svojevrsni savjet svim "antifašistima", citirat ću jedan stih Dine Merlina, iako on nije izvorno napisan u tom kontekstu: "Paša moj solidni, iz svoje bašće beri cvijet." Pa makar bio i otrovan.

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close