Dernek u Sarajevu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U svojoj priči "Kratka biografija A.A. Darmololatova", koja se nalazi u njegovoj zbirci "Grobnica za Borisa Davidoviča", Danilo Kiš opisuje teške godine u Rusiji 1921., zemlji opustošenoj ratovima i revolucijama. To je vrijeme ideološkog prevrata i terora, gladi i oskudice, vrijeme "kada su potamanjeni rage, psi, mačke, pacovi", i kad je "varvarski  kanibalizam uzdignut do običajnog prava."

On opisuje pjesničke krugove  u tadašnjem Petrogradu: "Jedne sparne avgustovske večeri te iste dvadeset i prve godine, u vili Jelisejevih bejaše u toku orgija koju već pomenuta Olga Fors naziva, sa tipičnom ženskom preteranosću, gozbom u vreme kuge. Dežurno jelo tih  godina bejaše  slana riba  uz  koju se točila stravična votka-samogon, spravljana po nekim alhemijskim receptima od špiritusa, brezove kore i bibera." Na toj Kišovoj "gozbi" okupila se dezorijentirana i izbezumljena pjesnička bratija, kao neka vrsta tadašnje elite: "Na tim božjim ptičicama živele su još samo luđačke oči bezumnog sjaja."

Tako je to izgledalo u Rusiji nakon Oktobarske revolucije. A kako to izgleda danas, odnosno kako izgleda jedna tipična bosanskohercegovačka gozba u vrijeme kuge, odnosno koronavirusa, mogli smo vidjeti proteklih dana, prilikom proslave rođendana kirurga Jusufa Šabanovića, događaja koji su mediji kolokvijalno nazvali "dernekom u Sarajevu", a koji je na kraju rašćerala policija. Ne treba posebno pisati o tome što se sve događalo u sarajevskom restoranu Golf klub, da se ne ponavljam, jer su o tome prošli tjedan cvrkutale i ptice na grani. Uglavnom, bila proslava na kojoj je prekršeno sve i jedno pravilo Kriznog stožera koju je onda policija rašćerala, odrezavši svim sudionicima propisane novčane kazne.

Na tom derneku komotno se mogao izabrati predstavnik BiH za Pjesmu Eurovizije ili Lice godine. Volti Halid, volti Šerif, volti Koke, volti Hari Mata Hari. Ovo me podsjetilo na jedan događaj koji mi je pričao jedan prijatelj iz studentskih dana jednom prilikom nakon rata. Taj moj prijatelj je iz Živinica, i bio je zapovjednik jedne postrojbe Armije BiH. Kada se prvi puta nakon primirja zaputio u Hrvatsku, zajedno sa svojim prijateljem koji se zvao Mehmedalija, zaustavila ih je Vojna policija HVO-a negdje u okolici Žepča. Istjerali su ih iz auta, uzeli im dokumente, a jedan od policajaca je nekoliko puta prijeteći obišao oko Mehmedalije, da bi mu u jednom trenutku rekao: "Čuj, Mehmedalija! Malo ti babi bilo Mehmed, pa dodo i Aliju." Tako je organizatorima sarajevskog derneka bio malo Halid, pa dovelo i Šerifa. Pa im malo Halid i Šerif, pa dovelo Koketa i Harija Mata Harija.

Na derneku se zatekao i Dodikov Staša Košarac. Dok u javnosti prodaju priče o sukobima, nesuglasicama, mi znamo da su oni jarani, da su slična druženja prije pravilo negoli iznimka. Neka ljudi, neka se druže. Međutim, kako u tom slučaju povjerovati da su javna medijska sučeljavanja naših političkih elita stvarna, da nisu fingirana? Da nisu, otprilike, nešto nalik filmskim šamarima? Pretpostavljam da se nakon tih sučeljavanja, na kavici, ispričavaju jedan drugom ako su bili možda malo pregrubi, poput glumaca koje su ponijele emocije pa su možda malo jače zamahnuli rukom na setu.

Sarajevske "božje ptičice" nisu baš uboge i siromašne kao pjesnici iz Kišove priče, već se radi o današnjoj eliti koja nije daleko od one Kovačeve sintagme, o eliti koja je gora od rulje. Ruska votka spravljena od špirita, brezove kore i bibera, u bosanskohercegovačkoj varijanti vjerojatno je zamijenjena s Jack Danielsom, dok je umjesto slane ribe vjerojatno posluženo nešto iz repertoara bosanske kuhinje.

Gozbe u vrijeme kuge nisu rijetkost na ovim prostorima. Dernečilo se i ranije. Povijest se ponavlja isključivo kao farsa, kaže poznata floskula. Ili, kako je to napisao Borges u jednoj svojoj priči, u alternativnim svjetovima uvijek Brut iznova ubija Cezara. Prije desetak godina cijela se regija zabavljala jednom sličnom "gozbom", proslavom Glumčeva pedesetog rođendana, za koju je "sarajevski dernek" mala maca, farsa na zadanu temu. Kod Glumca se tada okupilo oko tri stotine zvanica iz cijele regije, od braće Mamića pa do Lepe Brene. "Ta će Doktor!" rekli bi u Mostaru.

Hajdemo malo dublje u povijest, na primjer do 1769. godine. Povjesničar Vladislav Skarić piše o vojnom pohodu turske vojske na Rusiju u kojem su sudjelovala i bosanski vojnici, njih 1.200. Kada su pristigle prve vijesti o turskim pobjedama, sarajevske vlasti su organizirale proslavu. Međutim, vijesti su se pokazale lažnima, jer je turska vojska u tom pohodu pretrpjela težak poraz. Na osnovu Skarićeve knjige, Avdo Sidran je napisao pjesmu "Dernek u Sarajevu, s jeseni 1769." koja se nalazi u njegovoj "Sarajevskoj zbirci" koja je objavljena 1991. godine. Kakva je bila atmosfera na tom derneku, na najbolji način govore sljedeći stihovi:

Nakav iz Misira – grdne je pare narodu uzo! –
dovuče ticu: ni kokoš ni krava, dugonogo, dugovrato,
ne leti, al što potrčat može – da Bog sačuva
i sakloni! Drugi opet, onu zvjerku, majmuna,
hajvan ko insan – tobe jarabum, tobe estagfirullah!
Stvori se odnekud i Ciganin Smoljan, što ljudma
kamen iz bešike vadi, i onaj Bećo što očima benđija.

(...)

Mogo je namah
pametan da zna: ovo na dobro izijti ne more! Ali,
kad je dernek – nek i hala gori!

Dakle, u Golf klubu je tu večer i hala gorila: Halid Bešlić kao Bečo što očima benđija, Šerif kao Smoljan što kamen iz bešike vadi, Koke kao... Da ponovim: malo im Halid, pa zovnulo i Šerifa. Malo im Šerif pa zovnulo i Hari Mata Hatrija. Malo im Halid, Šerif i Hari Mata Hari, pa zovnulo i Koketa. Malo im sva četvorica zajedno pa zovnulo i neku Slađu što na Instagram meće. E, tu je došlo do kratkog spoja, jer im je Slađa navukla muriju na vrat.

Raspiša se dernek. Đe si bio –
niđe, šta si radio – ništa.

Na derneklije se obrušila kuka i motika, javili su se "moralizatori" svih boja, koji se uglavnom ravnaju po onoj "ko o čemu, kurva o poštenju", ili po onoj alternativnoj, "ko o čemu, Šefik o Ustavu", a takvih je u Bosni i Hercegovini najviše. Sidran u svojoj pjesmi predlaže nešto sasvim drugo:

Nego sjedi đe si, gledaj od šta živiš,

i kako ćeš, što god možeš - na šegu okrenut! Nemoj

ko vlast - sve ko da je o glavu, nego na sprdnju

ako i nije za sprdanja!

Ovaj Sidranov "recept" primjenjiv je i na posljednja dva događaja koja su nas zabavljala proteklih dana. Najprije afera respiratori. Mene Fahrudin Solak neodoljivo podsjeća na Sir Olivera iz Alan Forda. Možete li zamisliti sljedeći dijalog: "Halo Bing, imam nešto respiratora, pa ako si voljan... Nabavio onaj Fikret... Jest, onaj malinar iz Srebrenice, treba ih samo doćerat iz Kine... Cijena kažeš? Prava sitnica. Daj deset miliona i nosi."

Drugi događaj je buka koja se stvorila u "antifašističkom" Sarajevu oko održavanja mise u katedrali za blajburške žrtve, gdje je dvoglavo bošnjačko Predsjedništvo pokušalo preuzeti ovlasti kardinala Puljića, dok oni iz Kruga 99 pišu papi Franji knjigu bijelu, kiteći je ko besposlene vezilje. Možda da mu predlože da postavi Adila Kulenovića za kardinala? Ionako je jaran s papinskim nuncijem? Ta "afera" je obična dimna zavjesa za Solakove, odnosno SDA-ove respiratore. Misli li netko da Solak može ulupati deset milijuna maraka bez dozvole stranke, odnosno prvog Mister Binga u Bošnjaka?

Mene cijela ta priča podsjeća na BBC-ovu seriju "Allo Allo!". Dvoglavo bošnjačko Predsjedništvo neodoljivo podsjeća na  Herr Flicka i njegovog vjernog Engelberta Von Smallhausena. Tu je i HNS sa svojim nemuštim i priglupim priopćenjem u kojemu su Komšića nazvali "filokumunistom". Dragan Ćović, po onoj "HNS - to sam ja", podsjeća tako na onu pripadnicu pokreta otpora iz serije: "Dobro me slušajte, ovo ću ponoviti samo jedanput!". I tako dvadesetak godina. Komšić je ništa, prazan skup, megafon Bakira Izetbegovića, papagaj koji mehanički ponavlja ono što mu se kaže.

Gdje je tu hudi Peđa Kojović iz Naše stranke, koji najavljuje demonstracije ispred sarajevske katedrale za vrijeme mise, zajedno s bošnjačkim "demokratima" od kojih je prije godinu-dvije pretrpio tehnički nokaut za vrijeme skupštine Sarajevske županije, kada se dotakao lika i (ne)djela Mustafe Busuladžića, viđenog "antifašiste" Šefika Džaferovića. Kojović je tipičan primjer političkog Štokholmskog sindroma. Mene on podsjeća na poručnika Grubera. Možete li zamisliti Peđu Kojovića kako se na svom tenkiću vozika oko sarajevske katedrale, plašeći izbezumljene čaršijske golubove?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.