Nije govno nego se posr'o kučak

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Moju diplomu bosanskohercegovački mediji ne dovode u pitanje iz jednog prostog razloga. Ne samo da nemaju raspravljati oko čega, nego je pitanje na koji način proturječiti pokojnomu dr. Jozi Vasilju. Naime, za temu sam imao društveni utjecaj jednoga vjerskoga časopisa, sasvim logičan odabir, budući da je u pitanju bio studij novinarstva i budući da mi je mentor bio čovjek čiji je misijski i znanstveni rad obilježio ne samo našu zemlju, nego i daleku Afriku.

Ako ste mislili da ću pisati o Martini, varate se, Martina mi je draga unatoč njenim političkim potezima, a temu smatram posve trivijalnom, no dopuštam sebi spisateljsku slobodu ravnu clickbaitu. No... Pokojni fra Jozo bio je profesor dobronamjeran i blag, izraza nježnog poput Valentina Inzka. Tu je prestajala i svaka sličnost s ovim europskim diplomatom, budući da je ispod meke vanjštine fra Jozo bio odličan poznavatelj materije: društva, moralnih vrijednosti, ali i nadasve strog odgajatelj.

Naime, moj je rad na diplomskoj materiji trajao čak godinu dana, tako da sam diplomirao posljednji u svojoj klasi. Ni trenutka nisam požalio na tako dugom radu, fra Jozo se godinu dana redovito nalazio sa mnom u svom uredu na trećemu katu današnjeg Filozofskog fakulteta i križao crvenom kemijskom dijelove teksta koje sam donosio. Povremeno sam osjećao da studij čak i nije za mene, želio sam dići ruke od svega, ali iz obzira prema tom dobromu čovjeku nisam.

Naime, tih godina moja je obitelj bila u gadnoj financijskoj stisci i dok je istodobno fra Jozo inzistirao na besprijekornoj analizi socijalnog utjecaja godišnjaka, s druge strane mi je pomagao pronalazeći mi neobične glazbene angažmane koji bi mi pomagali u financiranju posljednje godine studija. I kada smo priveli rad kraju i profesor mi je rekao da sada smijem braniti diplomski, čak i tada je imao određenu zamjerku na urađeno. Ne samo meni, nego i sebi što mi kao mentor nije omogućio, pazite sad, dodatno vrijeme za detaljnije istraživanje. Moj je rad, uz njegovu strogu kontrolu, kasnije dijelom i objavljen, eto koliko me svojim strogim pristupom natjerao da dobro odradim posao.

Jednako koliko i meni za diplomski, godinu dana je bilo potrebno da se potpiše jedan obični dokument o modelu suradnje sa Sjevernoatlanskim paktom. Dokument definira vrlo duboku i bitnu osobitost naše buduće suradnje s ovom vojnopolitičkom organizacijom – da će se svi naši budući potezi u ovom pravcu vezati za konsenzus svih konstitutivnih naroda. I ovaj dokument odmah je naišao na odobravanje javnosti i pronaći će svoje medijsko mjesto nesumnjivo.

No, za razliku od mog strogog mentora, njih trojica nemaju pametnijega posla nego gubiti naše vrijeme. Godinu dana trebalo je za jedan dokument, koji nas je koštao: desetina tisuća emigranata u Europu u potrazi za kruhom, desetke ugašenih poduzeća zbog neformiranja gospodarskih politika, tisuće izgubljenih eura europskih projekata koje nema tko potpisati i preuzeti bez vlasti, stotine stradalih imigranata u našoj nesposobnosti da se organiziramo oko migrantskih kretanja.

U godinu dana nismo dobili odgovor niti na jedno pitanje koje je bilo podloga problema koji je rezultirao krizom vlasti: ni pitanje političkog predstavljanja naroda nasuprot građanima, ni pitanje euroatlanskih težnji, ni pitanje jednoobrazne lokalne vlasti (primjerice, Mostar). Toliko smo stihijski došli do „rješenja” da je i sam mandatar Zoran Tegeltija bio zatečen informacijom da počinje s radom.

Potez postizanja suradnje sa Sjevernoatlanskim paktom, sasvim logično, političari i mediji u zemlji različito tumače, od onih koji ističu kako nije u pitanju ANP nego dokument koji okvirno dogovara suradnju u okviru neutralnosti, do onih koji kažu kako je Dodik izgubio bitku.

Sasvim je jasno svakoj ptici na grani da Bosna i Hercegovina ne može zaobići Sjevernoatlanski savez, naime, on nam je na zapadnoj granici i nedvojbeno je da ukoliko Bosna i Hercegovina postane dio bilo kakve sigurnosne priče, NATO neće ostati po strani. Jednako kako ne možemo pobjeći od NATO-a, ne postoji čak niti jedan razlog da im trčimo u zagrljaj.

Ipak, u godinu dana sazrela su pitanja kojima se moramo početi baviti. Ova koja sam nabrojao da smo zaobilazili. Naime, bili smo na pragu kandidatskog statusa za EU i prokockali smo ga. Jedna će nas Albanija prestići. Možemo se mi igrati i izmišljati pobjednike i gubitnike u ovoj priči, Dodik je dobio što je tražio od početka. Čović će vrlo vjerojatno dobiti to što je tražio od početka. Izetbegović je dobio sjajan izgovor da je kofol pobijedio u NATO utrci. No daleko od identificiranja pobjednika i gubitnika maratonskog NATO meča, treba naglasiti uzročnika krize.

Stranka demokratske akcije, kao ona koja ima najsnažniji glasački aparat uz sebe, imala je i najveću odgovornost da kao pametniji, sposobniji, uviđavniji - prva popusti. Vidjeli smo ipak da se godinu dana ponašala kao petogodišnjak kad se povrijedi pri rođenju brata ili sestre pa krene piškiti se u krevet.

Imaju moć i snagu, pokazali su to političkim angažiranjem svog ljevičarskog džokera Komšića, imaju kontakte, dio su EPP-a i bliski prijatelji s Erdoğanovom administracijom, ali u proteklih godina vidjeli smo samo kritike ove europske stranke i izostanak dugo najavljivanih turskih investicija. Dakle, zna se tko nosi najveću odgovornost za propuštenu godinu reformskog djelovanja.

Moj bi pokojni profesor imao zamjerke na sasvim solidan diplomski rad. Možete tek zamisliti kako bi loše ocijenio političku sliku u našoj zemlji. Govorim mjesecima, nije na vama da napuštate Bosnu i Hercegovinu, nego da od onih koje ste izabrali zahtijevate odgovornost i rad. Ako treba, na ulicama.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.