Psihopatija, sociopatija i apatija

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kako i sami vidite, u današnjoj emisiji posvetit ćemo se trima konstitutivnim bolestima Bosne i Hercegovine - proizašlim iz Daytona, Domovinskog rata i neuspjele tranzicije iz Marxova dijalektičkog materijalizma anamoonih u Smithovu liberalnu empatiju svizi. Pa da ne duljimo, pređimo na stvar i neka nas na njojzi.

Kažu da se psihopatija nasljeđuje. Kao što naslijediš zemlju na Magliću. Imaš je, a koji će ti klinac, budimo realni, možeš samo pobjeći u planine i živjeti od plodova lijeske, orasa i lova na zečeve i vjeverice. Dok tebe vuk ne ulovi prilikom pokušaja uzgoja kokuruza i krtolja na opakoj planinskoj klimi. Znači, nepotrebno ti je bježati od ljudi, a vrlo si dobro upućen kako ljude ne ubijaš puškom na svakodnevnoj osnovi samo zato što je zabranjeno.

Također, psihopatiji je svojstveno da je sklona kršenju zakona, znači samo je ipak pitanje vremena kad će ti dopizdit. To s puškom. Mi smo u Bosni i Hercegovini svi pomalo rođeni pod ovom kolektivnom manom, sama činjenica da si rođen u zemlji koja ne postoji na Google Street View stvara određenu psihozu u tebi da si niđe i niđe nećeš nikad ni biti (je li previše negacija, ma nije).

Također, psihopatiji je naglašeno nepoštivanje prava drugih, ljudskih navika i svakodnevnih sitnih ceremonija. Ako sumnjate, samo se prisjetite stajanja u redu. U Bosni i Hercegovini uvijek ima jedan idiot koji misli da se kolona može zaobići. Ali uvijek.

A ostali, za razliku od razvijenih zemalja gdje su zaobiđeni ljuti, ostali su ovdje ljubomorni na toga koji se prvi dosjetio narušiti red i poredak. Parkirati na zelenu površinu. Proć u kontru jednosmjernom. Bacit vreću smeća pored kontejnera. Pišat u zgradi Privredne banke na Špancu. Poderat račun od vode. Ukinut RTV taksu. Nogom zveknit komšijinog kera. Poderat kutiju od čarapa u Bingu. Ne pustit vodu u Mepas WC-u. Ne oprat ruke poslije pišanja.

Psihopat sasvim uspješno imitira ponašanje normalnih ljudi. Kad primjerice emigrira u Njemačku ili Irsku, tamo vodi sasvim uredan život, ali uvijek u njemu čuči Bigfoot zbrdovitog Balkana. Dovoljno je da pomiriše Bosnu (ili Hercegovinu, isti klinac) i odmah izgubi pojam zakona i reda.

Dajmo im da idu!

Sociopatija je psihopatija koja nije nasljedna, recimo kao što nisi Rođeni Mostarac samo zbog činjenice da si rođen u staroj bolnici ranih osamdesetih. Ali te društveni položaj, da ne kažem odgoj, učinio da te boli kara za pravima drugih.

Uvjetovano je to više građanskom zaostalošću, tipa potpisivao si se ćirilicom dok su u Ravno ulazili tenkovi, od ratnog staža imaš rahmetli babu prešednika, ili s Muhamedom dijeliš godine poslaničkog staža ili nisi bio u školi kad se odlučilo do koje države sežu obale Drine.

Sociopatiju nemamo svi. Sociopatija je uvjetovana društvenim okvirom, da ne kažem privilegirana statusom. Moraš imati kuću primjerice lokacija Ciglane ili Bare. Jer svi znamo onu od Nadrealista: sa Bara se nitko ne vraća.

Ovisno kojih Bara. Možda se i vraća, ali nema povratka za onoga sa 50 toaleta. Možeš li zamisliti koja količina sranja se formira u toj kući na Barama? Upravo tako.

Dovoljna količina da začepiš kolektore i onda te brane trećerazredni novinari kojima je vrhunski društveni doseg u članskoj iskaznici.

Za razliku od psihopatije, koja je uvijek tiha i reflektira se poznatom rečenicom iz Dnevnika u sedam: „bio je fin komšija, snikim se nije zamjerio, upitan čovjek, ne znam kako je do ovoga došlo”, sociopatija uvijek nailazi na žestok otpor javnosti.

Recimo, ti pođeš govoriti kako si krvario za Domovinu od Vukovara do Dubrovnika (koliko je to litara krvi na sto kilometara, pitam za prijatelja), i uvijek se nađe neki otpornik da galami na tebe i Draganovu djecu. Sociopatija podrazumijeva najmanje jedan počasni doktorat ili sličan akademski ures.

I dok psihopat imitira normalne ljude, ono zaposli se, radi, prima plaću, ide u crkvu k misi, ide u džemat na namaz petkom, sociopat uopće ne mari za povijesne činjenice, konstitutivnost srednje klase nad kladionicama ili elektroprenosa nad kamionskim cisternama zgorivom, i sasvim će uredno prozivati druge sociopate da se petljaju gdje im nije mjesto, u što se ne razumiju ili gdje nisu nadležni (to dobro zna jer su oba isti).

Sociopate ponajviše ističe članska iskaznica, jer ona ti dođe nešto kao recept za lijekove, ona ti omogućuje da lažeš na pravdi Boga.

Na kraju krajeva, sociopat ne mora niti da se krije na naslijeđenom imanju na Magliću, njemu je sasvim dobro po domjencima, kavama s novinarima, pregovor-ručcima u kojekakovim Romancama. Dok god je u ovoj zemlji ijedan psihopat koji će ga zaokružiti na izborima (makar i posthumno), sociopat nema nikakvu potrebu da napusti BiH.

Operacija je uspjela, pacijent je podlegao

Ipak, najveća bolest dejtonske Bosne i Hercegovine je apatija. Apatija ti najprije pođe kao akutno stanje, ono ne iziđeš na izbore jednom. Onda ukinu Gradsko Vijeće, pa ukinu lokalne izbore, a kako je krenulo, ukinut će i Vladu Federacije BiH i Vijeće ministara BiH, a potom vjerojatno i opće izbore.

Uostalom, što će nama izbori kad imamo tri ajatolaha, Bog/Allah ih poživio i mitropolita Komšić, Željka, Tito ga poživio.

Tako to krene, akutno, ali akutno jednom, akutno dvaput, treći put je apatija već kronična i javlja se svako dvije godine. To je svaka parna godina kad ne radimo ništa s pravom i razlogom. Neparnih godina jednostavno neopravdano ništa ne radimo u Bosni i Hercegovini.

Apatija je, za razliku od psihopatije i sociopatije, jedina zarazna mentalna bolest. Iako mnogi liječnici preporučaju promjenu klime pa se dobar broj apatičnih već odselio u Njemačku i Irsku, statistika pokazuje da klica bolesti ostaje jer i onih malo glasova što dođe iz inozemstva, u 105% slučajeva su za profesionalizirane sociopate.

Ključni simptomi apatije su recimo izrazi poput „brao fudo majstore” ili činjenica da ti se diže na Prosinečkog. Ne zato što je žut, nego zato što nema izborni legitimitet. Nekome se umjesto na Prosinečkog diže na Dalića.

Tu nema nikakve razlike, osim u Livnu rođenja.

Ipak, teško je ne podleći kliničkom stadiju apatije. Dok ti galamiš i demonstrativno napuštaš javne skupove s previsokim postotkom sociopatije (ona je onako teatralna, megalomanska, voli videozidove i plakate printane na dvogodišnjem najlonu, nemore to čojk trpit), neće ti nitko reći, ima za njega nade. Svi će reći, pusti njega, lood.

Stoga nakon silnih godina mladenačke, luckaste galame po trgovima i javnim skupovima, i ja sam se prepustio. Bolesti, dabome. Velim, srećom nisam psihopat, nisam naslijedio nikakvo imanje na Magliću, samo sam rođen u BiH po belaju. Nemam para da budem sociopat, nisam zatvorio Soko, Žitopromet, Šume, Lastu ili Aluminij.

Nisam se ugradio u model konstitutivnosti kao jamac Europske. Ostaje mi samo be(j)zbolna apatija. Da tiho trunem na mikrokredit, na minimalcu, a jednom sa 65, kad doživim da nemam u čemu uživati, onda jednostavno jedini mi izlazak bude na izbore pa zaokružujem.

Do smrti. And beyond.

Iskreno, ja sam godinama galamio po javnim skupovima, zgitarom, i nemam više energije. Ako bi netko drskiji i mlađi, ja iskreno mislim da imam blagu temperaturu i malo mi se dijagnosticira vertigo kad kolutam očima.

Mislim da i ja imam apatiju.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.