Dunning-Krugerov efekt ili VIPokracija

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Današnje moje promišljanje moglo bi se sažeti u jednu drevnu polušaljivu mudrost: niti jedan čovjek ne bi se mijenjao za tuđu pamet, ma koliko glup, pametan, lud ili briljantan bio. No to nije samo drevna mudrost seoskih vračeva i onih što namještaju želudac i kosti, nego su određeni ljudi i istraživali ovu pojavu.

Konkretno, dvojica američkih socijalnih psihologa posvetili su svoj znanstveni rad otkrivanju koliko prepoznajemo vlastito znanje ili vještinu. Naime, ukoliko pitate skupinu loših studenata kako su uradili ispit, većina njih će promašiti u procjeni vlastitog rezultata, ili će vjerovati da su uspjeli prepisati više nego što doista jesu (jer vjerojatno niti pojma nemaju koju su lekciju prepisivali), ili će vjerovati da su pogodili više točnih odgovora nego doista jesu. Nedvojbeno, o svojem znanju imat će daleko višu svijest nego što pokazuju rezultati.

Ukoliko za ocjenu vlastitog ispita pitate bolje studente, krenut će s kuknjavom kako su ovo pogriješili, kako su ovo loše uradili, kako bi prepisali da su uopće sposobni prepisati, kako su odvratno teška pitanja, kako im je navr' jezika bio taj i taj odgovor, ali neka mentalna blokada nastupila. I nerijetko će vlastiti rezultat nagrditi do te mjere da se kasnije uistinu iznenade dobroj ocjeni koju su zaradili.

Ovo je efekt koji je dobio ime po dvojici američkih znanstvenika koji su ga proučavali krajem prošlog stoljeća (to je ono što ljudi mojih godina zovu prije deset godina, a vidiš kako se precijenimo). Naime, ukoliko glazbenik početnik treba ocijeniti svoje znanje na gitari i zna svirati Balkane moj ili Ostani đubre do kraja, ma njegov je sav svijet. On pojma nema čak niti koliko ne zna. Međutim, kada već dugogodišnjeg gitaristu pitate da ocijeni svoje sviranje, a on zna i za fretless i gitaru s dvanaest žica i mikrotonalnu gitaru i principe razlikovanja basa, tamburice, čela, violine, poznaje razne vrste ljestvica, dorsku, jonsku, dursku, molsku... Učeni gitarist vrlo će lako precijeniti sve ono što ne zna i lošije će sebe procijeniti u odnosu na druge gitariste.

Čak i kada suočite onoga koji je učen i onoga koji je početnik, više će samopouzdanja imati početnik. I dobro, kakve sad to ima veze s nama?

Golman je rezultat lošeg sustava

Kada su početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, dakle nekoliko godina prije nego su Dunning i Kruger objavili svoja zapažanja, ovi naši politički mudraci pošli rušiti bivšu SFRJ, vjerojatno nisu mogli niti dobaciti do kakve nakarade će sve to izići. Smijali smo se tada Nadrealistima, međutim, oni u svojoj filozofskoj šašavosti najbolje su predvidjeli sve što se događa danas. Baš kao Simpsoni u Americi.

Kada je HDZ BiH zajedno sa svojim vječnim partnerom SDA počeo degradirati Mostar, početkom ovoga stoljeća, svojim vječitim nadmudrivanjima i utrkom nad polulegalnom građevinskom oblasti, svi oni zaslužni plaćenih diploma svojim su samopouzdanjem došli u prvi plan, a jednostavno nisu čak niti znali koliko ne znaju.

Neću reći da je recimo Ljubo Bešlić kriv za sve loše u Mostaru, jer nije, on je vjerojatno nekad u životu maštao o nekakvoj drukčijoj karijeri, a ne da ostane upamćen kao najlošiji gradonačelnik Mostara s najduljim stažom, ali kada se prihvatio te uloge, vjerojatno ni sam nije znao procijeniti koliko će dalekosežno loše ispasti taj potez. Nije znao. Ništa sporno, kao što ja ne znam loptati ni braniti, tako ni Ljubo ne razumije društvo i filozofiju. Samo jedna u nizu statistički točnih činjenica u istraživanju Dunninga i Krugera.

Međutim, kada su prije gotovo tri godine lokalni umjetnici i njima bliski radnici u kulturi odlučili kandidirati Mostar za europsku prijestolnicu kulture, dočekao ih je degradiran Mostar, prljav, smrdljiv, kužan, blatnjav i dovoljno je bilo otići u Konjic ili Čapljinu, susjedne policijske uprave, da vidite koliko je Mostar nisko pao od onoga opjevanog grada. I hvale vrijedna inicijativa, hrabra i pozitivno drska. Ali.

Vid'la žaba da se konji kuju

Mora biti „ali”. Kada je prije nekoliko dana Dalibor Nikolić, pravdajući zašto nije Mostar izabran za prijestolnicu kulture, izrekao kako su (parafraziram, ne da mi se tražiti doslovan citat) članovi tima osmislili projekte i program koji je toliko ispred vremena da ga javnost nije uspjela dokučiti (kao mi u Mostaru glupi, što li), zapravo je otkrio dozu samopouzdanja ravnu Dunning-Krugerovu efektu. Kao da žitelji Mostara ne znaju što su to komšijski odnosi, kao da žitelji Mostara ne znaju što je obnovljeno, uredno, čisto. Znači, jednostavno, pogledaš s jedne strane Gimnaziju Mostar, a s druge Privrednu banku. I samo ti se kaže.

Bilo je jednostavnije reći, ne možemo se mi mjeriti s Norveškom po standardu življenja i međusobnog poštivanja, velika je čast i osobno postignuće da smo uopće uzeti u obzir da se natječemo u finalu s njima. Jer, nije Europa baš tako blesava kao što se čini. Sve oni znaju što je kod nas i kako je kod nas. I kad su nakon te prepotentne izjave našeg sjajnog umjetnika Dale počele pljuštati optužbe tko je sve podmetnuo Mostaru u utrci koju je u startu izgubio, protiv ne jednog nego dva daleko sposobnija protivnika... Treba li opisivati pretjeranu dozu samopouzdanja iznesenu toga dana?! (ako se sjećate onih jednom Božićnih jaslica, ja sam bio među rijetkima koji su cijenili njegov umjetnički izričaj pored svih vas koji ste bljuvali bedastoČe na onu Bože sačuvaj Svetu obitelj)

Kad ne znaš gubiti

Palo je tih dana mnogo teških riječi, i na stranke koje se ne pitaju u HNŽ-u i na nevladin „plaćenički” sektor, i to baš iz usta onih koji se vole nazvati „angažiranim umjetnicima”, onima koji progovaraju o društvenoj zbilji, o odumiranju međeda i slični društenim jâlima današnje Bosne i Hercegovine.

A ti isti stali su uz bok personifikaciji propalog, pokleknulog Mostara, onoga koji se dijeli šahtom kod nekadašnjeg hotela Ero, gdje se može komotno podijeliti voda dvaju vodovoda pa da ovi piju zelenu, a ovi crvenu vodu (opet parafraziram riječi te iste politike čiji je plod Ljubo, ništa nisam sām izmislio, ovo je fraza s posljednjeg saziva Gradskoga vijeća nekadašnjeg Grada Mostara).

Znate, neznanje nije slučajna pojava. Neznanje je sustavno. Baš kao Ulica Mile Budaka, u Bosni ćete nerijetko naići na škole koje nose ime Alije Nametka. Reći će samoprozvani znalci, velikog bošnjačkog intelektualca. Ali će namjerno prešutjeti ili čak i ne znaju kako je isti bio ravnatelj Hrvatskog narodnog kazališta Sarajevo, dakle visokopozicionirani i dobro plaćeni zabavljač ustaša, fašista i nacista. Neznanje je, velim, širi problem ovog sustava, jer da nije, kako bi se Ulicom Mile Budaka dolazilo pred Osnovnu školu Ilije Jakovljevića, pa isti je bio u konclogoru Budakove vlade.

Ne želim, naime, uspoređivati Tim 2024 s umjetnošću u Drugom svjetskom ratu, ali ako se želiš prozvati umjetnikom, onda imaš obvezu ne samo zadiviti, zabaviti, nego i educirati primjerom široku masu. A to znači da ne smiješ braniti bokove čovjeku koji drži Mostar zakopanim u poluanarhiji.

Naravno da Ljubo danas zna kako su kolektori propala priča, kako je Mo Parking propala priča, kako je regionalna deponija propala priča, kako je autocesta kroz blagajska sela progon, ali on svakoga dana može dati ostavku za dobro svih nas. Nemojte mi govoriti o stranačkim reperkusijama, on više nije mlad i poletan kako je bio, ne bi bio, dakle, prvi političar koji je umirovio mandat na račun lošijeg zdravstvenog stanja. Znači, može, samo ako hoće.

A svi oni koji mu ne mogu reći: ne dijeli dalje Mostar pričama da mu netko podmeće u napretku, ne dijeli dalje Mostar govoreći da ti izmišljaju otrovni mulj, ne dijeli dalje Mostar pričajući da si ti naložio dvama mostarskim teatrima da krenu sa zajedničkim projektima, ne dijeli dalje Mostar pričom da ne može jedan Džubur razumjeti se i u biljke i u ekologiju i urbanizam, a ti si isti...

Oni koji to ne mogu reći - neznalice su. Jer ne mogu vjerovati da su toliko bezobrazni. Onaj tko zna ne bi imao samopouzdanje vjerovati da se jedan propali kolektor, dva sveučilišta, tri komunalna poduzeća mogu mjeriti s nekom tamo zabačenom, a uređenom sredinom s puno bodova ocjenjivačkog žirija.

Sve što smo željeli od njih jest da kažu: bila nam je čast sudjelovati u ovom društvu, dali smo sve od sebe, nismo nas osramotili. A ne da nas još dodatno vrijeđaju da ih ne možemo razumjeti, da smo im podmetali. Pa bolan kad idem ulicom podmetne mi se nepokupljeno govno samo od sebe, a čak i Banjaluka ima ekološku policiju. Izići iz sadašnje svijesti treba, jer dok je god Mostar stolni, ne može biti prijestolni.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.