Partneri, kako to gordo zvuči!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jednom davno, bješe to devedeset sedma ili osma, jedan stariji kolega mi reče kako podjela Mostara uopće nije loša stvar za sam Mostar, jer će se sada dvije strane utrkivati koja će biti ljepša, modernija, privlačnija...teorija kompetitivnosti u njegovim očima stvarala je, valjda, Singapur, s jedne, i Kuala Lumpur s druge strane Neretve. Tako sam i ja zamislio stvari na tren, taman toliko je trajalo moje oduševljenje idejom.

No, ispalo je kako je on, uredno mašući rukama, to predstavio kao onu blokovsku utrku u naoružanju između NATO-a i Varšavskog pakta, sve sijevajući očima od raznih mogućnosti koje se u toj utakmici imaju dogoditi. Nisam imao godina kao sada, kada sam ipak u dobra doba mudriji, ali pamtim kao da je bilo jučer kako nisam baš dijelio njegovo oduševljenje, jer vojna podjela nikada u zoni dodira ne donosi ništa dobro.

Tad sam, čini mi se, prvi puta izvukao iz rukava svoju omiljenu tezu kako je jak i uredan Mostar produkt uredne i jake države, kako dogovor i našu kuću gradi, a kako obratno uvijek znači kaos i propast – slaba država uvijek znači i slab Mostar, koji se jadan onda brzo sasuši poput smokve ostavljene na suncu.

Rezultat utrkivanja „NATO-a i Varšavskog pakta“ u Mostaru svi znate. Vidite ih svaki dan. I rezultat su oni jedne slabe države, prije svega Federacije u kojoj „federalni partneri“ nisu povezani željom za zajedničkim napretkom, nego željom da se zgrabi čim više onog što misliš da ti pripada i nekako formiraš vlast koja će to ozakoniti. Partnerstvo je tu samo prost zbroj mandata i ništa više. Kao i na državnom nivou, uostalom.

Suradnja? Zajednički ciljevi? Planovi? Logika? Na to ćete naići samo u PR tekstovima projekata gdje će 'obatri' partnera omastiti brk – ili gdje se samo jedan masti, ali će dogovorno prešutjeti projekt u kojem će i za onog drugog biti jednake slasti! A onda po potrebi, kad god se treba zamaskirati, zatamniti, učiniti nevidljivim čitavo to mašćenje i naslađivanje, pukne Federacija na dva dijela, putem javnosti koja učas vidi nas i njih, prave i krive.

Pukne podjela, granica se pojavi iznenada, makar je nema na karti, učas postanemo „mi i oni“, kad god se ogoli činjenica da Federacija ne mrda nigdje, da vajne priče o planovima i budućnosti ovdje hrđaju brže od gole ograde. Mrtva slova na papiru iznova umiru, a ja gledam u taj veličanstveni skup riječi – Federacija Bosne i Hercegovine. Umal' k'o ona Federacija planeta iz Star Treka. Jes', al' u šurcu.

Ono što je Federacija, to je i Mostar. Suradnja, zajednički ciljevi, planovi i logika postoje samo ako postoji i neki zajednički ili „pošteno odmjeren“ interes. A taj interes nije nužno u općem interesu grada i građana. Sve mimo tog interesa podložno je umiranju. A umiranje se najbolje čini pitanjem – za koga si ti i tko je bio koja strana ’93.?

To pitanje je ubojica svake alternative, makar je priča o agresorima i žrtvama zapravo suvišna i banalna uz činjenicu kako Federalno ministarstvo branitelja i boraca kao branitelje prepoznaje i Armiju BiH i HVO. I oba MUP-a. I uredno naznačuje mirovine svima. No, to pitanje lijepo dođe ovima koji imaju samo talent za podjele, a rezultat tog talenta je da ne čitaju niti osnovne postulate na kojima je utemeljena baš ta Federacija. Ta slaba država nad slabim gradom.

Ondašnji Mostar, s više sreće nego pameti, dobio je Soko. Onda je s malo više pameti dobio ili privukao i mnoge druge industrijske i privredne pogone koji su ovu malu varošicu pretvorili u bitan grad koji je u čitavu priču unio bolnu prošlost, bogatu arhitektonsku i kulturnu ostavštinu onih koji jesu nama vladali, ali su i gradili. A tadašnja država je u njega unijela lopatu punu optimizma, kojom je probudila mnogo volje i dala mu konkretan značaj, kroz velike mogućnosti rada, napretka i života kakvim nisu živjeli naši stari samo par desetaka godina prije.

Današnji Mostar ostao je bez svega što ga je guralo naprijed, ostao je sam sa svojom bolnom prošlošću i bogatom arhitektonskom i kulturnom tradicijom, koju je usput vrijedno probao porušiti i ruši i dalje po sistemu autodestrukcije koja ima ubiti demona prošlosti duboko u duši. Ostavljen od države, koja mu ne daje ni na kašikicu, a da ne govorimo o punoj lopati optimizma, Mostar je svačiji, a ničiji.

Kao pijani pjesnik koji ne vjeruje u vlastite kuražne stihove, ovaj Mostar tetura i pada svako malo kao podvojena ličnost, bipolarno poremećen grad, koji se uništava svakog dana iznova. Tko ga nije odavno vidio gotovo da ga ne može prepoznati, oćelavio je, podbuhao, izbacilo mu čireve po vizuri, stomačina mu otromboljila, izgubio je kosu pa prži sunce golu ćelu, a u duši se stisnuo k'o kuće na Mazoljicama, Đikovini ili na Carini.

Tek tu i tamo prepoznaš momka iza koga je nekoć stajala jaka država. Baš kao što iza svakog uspješnog mladog Mostarca stoje dobrostojeći roditelji. I baš kao što mnogi takav mladić zaluta i skrene s puta čim roditeljska pažnja popusti ili roditelja jednostavno biološki nestane, ovaj Mostar „kljuca“ poput kakvog drogeraša, kopni naočigled mrmljajući nepovezane rečenice, izazivajući šok kod onih koji su ga poznavali dok je bio jablan.

Da zaključim, jaka država, jak i Mostar. Ništa mudro. Ono čega se bojim je kako će se slaba država još jednom prelomiti preko Mostara. Prošli put sam pisao, čini se kako će se umjesto komunalnih tema, kako i priliči lokalnim izborima, na Mostaru opet lomiti „federalne i državne“ frustracije i onda ga ostaviti u istim govnima u kojima je bio. Kad cirkus ode iz grada, ostat će samo okrugli trag na mjestu šatre, što kaže Đole, baš kao kostur nikada izgrađene dvorane.

Slaba država, oslabljena prije svega dugogodišnjim politiziranjem i parazitiranjem onih koji joj čine izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast, vježbat će mišiće lijeve i desne ruke na Mostaru i ovaj put. Slaba država, koja ne zna ni gdje je sama pošla, ponudit će opet svoj vlastiti bipolarni poremećaj već odavno bipolarno poremećenom gradu. Svoju muku spustit će još jednom na dugogodišnjeg mučenika.

Bez trunke srama što opet istresa svoje frustracije na grad koji joj je mogao biti čedo nekog novog početka, Federacija će mirno opet gurnuti Mostar u svoje vlastite nedoumice, nehajno kao kad zla maćeha gura djecu u sukob s komšilukom.

Mostar je mogao biti sjeme novog početka, ali nije, jer se nikada istinski nije niti probalo. Umjesto da se ide putem kojim ide tisuće ljudi koji svakog jutra u ovom gradu rade i zarađuju prelazeći Neretvu preko mostova, kako onih u glavi, tako i onih armirano betonskih, opet se odlučio forsirati popularni scenarij Neretve bez mostova. A Neretva bez mostova je i Federacija bez osnova.

Sudilo se ovdje (o) mnogo čemu, neki su osuđeni za štošta, nekima i dalje sude, ali nikada nitko nije skužio da smo ovdje svi, a ne samo neki koji to rade u sivoj zoni neizmjernih dejtonskih mogućnosti, otpočetka istog osuđeni na suradnju. Jer sve drugo je ovo što imamo – jedno veliko ništa! Ali i to ništa je nekome dar s neba.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.