Pjevač, tamburaš i maneken

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kako je sve češće i Europi pa i nama samima u ustima reforma izbornoga zakona, hajdmo se pozabaviti najuočljivijim aspektom ovog izbora. Predsjedništvom.

Iz do danas viđenih spektakala (spektaklaa, spektaklova?!) i do danas čuvenih zamjerki na račun izbora i same institucije tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine, dalo bi se zaključiti da prvi trijumvirat Bosne i Hercegovine opisuju sljedeće odlike:

Da je Hrvat

Iz nikome poznatoga razloga rečenica iz Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini koja kaže da će se u tročlano Predsjedništvo BiH birati tri osobe različitih nacionalnosti, jedna iz Republike Srpske i dvije iz Federacije Bosne i Hercegovine nekako je u Ustavu BiH postala Srbin iz Republike Srpske i po Hrvat i Bošnjak iz Federacije BiH. Možda bi nam bilo jasnije kako je došlo do iste zabune, da nije svojedobno predsjednička gospoda odnijela kući prevode Daytona na srpski, hrvatski i bosanski, što su s njima radili, ne znamo, možda za potpalu koristili, možda čitali, možda brisali dupe...

Uglavnom, ključno je u tome odnosu izmišljenog Daytona da jedan od tri člana mora biti Hrvat. Ne bilo kakav Hrvat, to mora biti Hrvat od nekih metar osamdeset pešes, kojih 90 kilograma žive vage, iskusni poznavatelj života iznad crte u minimalno dva toma (a možda bude još, ukoliko crta dopusti), obiteljskoga naslijeđa zapisanog u grbevlju i heraldiki, uz širokobriješku bistu u šinjelu, i morao se kao mladić potpisivati ćirilicom.

Zašto taj Hrvat ne može biti netko drugi, primjerice ne znam, neki Željko, zato što je predsjednik narodni junak, narodni heroj, ne onakav kakvog smo željeli, nego kakav nam je drag. A Dragi nam je samo jedan. Znači, samo jedan Hrvat dostojanstven da bude na tom mjestu, gord, visok, naočit, lijep. Znači, ne može biti onaj mali Martin, ne može biti onaj klempavi Širokobriježanin, ne može biti onaj ćelavi Slaven, ne daj Bože da Hrvat bude žena, bila ona Dijana ili Borjana. Samo jedan istinski domoljub, oličenje narodnoga junaka, mislim heroja.

Da je Bošnjak

Druga ključna kvalifikacija jest da je Izetbegović. Jedan je Izetbegović, jedan je oduvijek i bio. O njemu se epovi pišu, o njemu se turske serije snimaju, njegovi se citati izmišljaju. Eh, Alija. Ustat' pa reć' njegovo ime. Dobro, činjenica je da više nemamo Aliju kao Aliju, ali imamo njegovu sliku i priliku, mlađeg, riđavijeg, naočitijeg prestolonasljednika. Trubadura koji na isti način otprilike i pristupa politici, s pjesmom. Pjesma se nerijetko pitko pije na kahvama, ali ne donosi nekog rezultata. Tako nekako i taj jedan jedini predsjednik umalo Alija – jedno dogovori, drugo kaže, treće zapjeva. Iskreno, budući da oba znamo svirati gitaru, pomalo ga razumijem. Prilično je nezgodno izići iz ritma na ovom instrumentu, gitara je zamišljena kao kutija da se po njoj lupa i da se trza, a to je ritam.

Iznimno je dosadno prebirati žice izvan ritmičkoga ciklusa, a ako se itko svezao nekog ustaljenog ritma, onda je to umalo Alija Bakir – on ima svoju priču koju praktično svakog mjeseca drukčije priča, to se zove sinkopa i kontrapunkt, ali ona uvijek ima isti prazni rezultat, jer, budimo realni, gitara je seoski narodni instrument koji je eto slučajno postao planetarno popularan. Za gitaru nije skladao niti jedan ozbiljan klasični skladatelj, s iznimkom Vivaldija kojeg su suvremenici smatrali klasičnim New Kid on the Block, ono skladao je popularne pjesmuljke o godišnjim dobima. Djetinjasto.

No, umalAlija. Dakle, idealni Bošnjak je u najmanju ruku nedosljedan, povija se kako vjetar puše, a okružio se političkim metuzalemima poput Genjca i ženama poput Sebije. Ovo potonje ne bi bilo ni loše da je riječ o emancipaciji žena, ali nije, upravljanje iz sjene nije emancipacija, nego papučarenje. Hrabra žena stane na čelo, govori jasno, ima čvrstu ruku, kao Ivana Orleanska, kao Margaret Thatcher, kao Angela Merkel, kao Madeline Albright, papučarka kofol stane na čelo kao Hillary Clinton, a zapravo ju je stid ili strah povući bitne poteze. A što mislite zašto niti jednom nije uspjela osvojiti Ameriku?!

Da je Srbin

Konačno, najvažnija je odlika u trijumvirati biti Srbin. Srbin u Predsjedništvu BiH je uvijek najglasniji, najizravniji, najpraćeniji, najosporavaniji, najpodržavaniji, Srbina u Predsjedništvu nerijetko Hrvati vole više nego Hrvata u Predsjedništvu. Budimo krajnje iskreni, Srbina u Predsjedništvu obožavaju i Bošnjaci. O njemu se rade reportaže, njega se zove na intervjue, on je bitan kao tema rasprava, debata, panela. Jednostavno, Srbin u Predsjedništvu je važniji od Predsjedništva.

Srbin u Predsjedništvu stoga mora imati neku extraordinary kvalitetu. Ranije je bilo nekih pokušaja da to bude intelektualac, ali kao i sa svim intelektualcima u Bosni i Hercegovini, nema ti to tko razumjeti, ono što je imalo tri čiste u glavi već je otišlo, eno ih čiste sobe, presvlače babe, voze šlepere po Europi i Americi. Nama treba Srbin koji može puno pojest, koji može poklopit (32 milijuna), koji može dobro zapjevat. Nama treba harmonikaš. Zapravo, nama to ništa ne treba, od Srba nama treba neka cura fina, treba nam Severina.

Proteklih mjeseci mi vidimo strašnu paniku na javnim nastupima Milorada Dodika. Kruna svega je harmonikaš u Predsjedništvu. Krajnje degutantno, ali pazite, što nam je alternativa – imamo, dakle, Milu pjevača ili onog početnika Draška. Kad bismo Srbina Srpčugu Draška, problem je, plašim se, čovjek bi ujahao s konjem u Predsjedništvo. A šta ako se konju prisere?! Mnogo je uistinu jednostavnije ako se harmonikašu prisere. Njemu pokažeš đe klozet. M je madam, a Ž je žentlman. Ostalo će znati.

Nego panika. Početnik Draško hvata zamah sve više, Mile se gubi, Mile se otcepljuje, Mile ide po mišljenje u Beograd, Mile pravi paralelne institucije. Ali iz svega toga samo je jedan rezultat. Nitko u Bosni i Hercegovini, a ponajmanje Srbi, ne živi od politike. Živi se od plaće, živi se od rada, živi se od fasunge i kirije i struje u grijalicama. Živi se u konačnici od goriva u automobilu, živi se od žita u Semberiji i krtolja u Hercegovini. Ne živi se od paralelnih institucija i lažnog kisika. Ribe dišu na škrge pa žive. Beograđani dišu na škrge pa žive. Znači, Srbe ne zanima koja je institucija odobrila uvoz kisika. Srbe zanima da dišu punim plućima. Da imaju novca za brašna i krtolja. Da imaju novca za Jelen, Nikšićko ili Nektar poslije ručka. Da imaju para i za harmonikašu turit. Srbe ne zanimaju institucije. I sa ovim do sada jedva izlaze na kraj. Jer svaka institucija je jedan porez više. Sjećate li se afere Hercegovačka banka i samouprave... E pa nije ta priča propala zato što Hrvati ne žele samostalnost, nego jer porezi i tako to.

Ma najvažnije da je čovjek

Uopće nije bitno tko je na čelu zemlje. Izaberite u parlamentu. Stotinu zastupnika, izabranih prema procentima iz posljednjeg popisa stanovništva ili takva neka glupost. I nek izaberu. Jednog ili trojicu. Nek izaberu i četvoricu. Potpuno nebitno prosječnom građaninu tko će biti u ukrasnom trijumviratu.

Bitno je to što Vijeće ministara u posljednjem mandatu nije iznijelo nego 20 prijedloga nekakvih zakona ili odredbi. Tim tempom u Europsku Uniju ćemo ući... ček malo, računam, znači šest i sedam trinaest, pišem tri pamtim jedan... otprilike 2230. godine. Proteklog vikenda Lucy je odletjela u Svemir. Prva sonda u povijesti čovječanstva koja će odletjeti do Jupitera i natrag. Za put će joj trebati čak 12 godina. Prošlog vikenda prvi đed je odletio u Svemir. Istina, samo na 11 minuta, ali njemu je bilo dobro taman kao dobar seks. Koji isto u prosjeku iziđe na 11 minuta, kaže Cuelho.

A kod nas?! Kod nas je prvi harmonikaš ušao u Predsjedništvo.

Mislim, svjestan sam ja kako Dodik želi poniziti Bosnu i Hercegovinu, ali neka se prisjeti, isto nije pošlo za rukom ni osmanlijama, ni Habsburzima, ni nacistima, ni fašistima, a ni puno pametnijim i školovanijim Srbima poput doktora Dabića. Dodik samo sramoti svoj srpski narod, jer kako god okreneš, približio se kraj njegove vladavine. Došli su mlađi, pametniji, drskiji, zgodniji, ljepši. Makar početnici. Nikakva odvajanja neće Srbima donijeti dobro.

Zamisli da se sutra odvoji Srpska. I priključi Srbiji. Misle li bosanskohercegovački Srbi stvarno da neće biti građani drugog reda u Srbiji. Da Srbiji nije prioritet i Kosovo i Sandžak i Vojvodina i Šumadija i sve prije nego li neka tamo Srpska puna harmonikaša, Vlaja. Pa davno  bi bio Treći Entitet da su Hrvati imalo gluplji, ali srećom nismo – mi znamo da se ovdje kao nešto i pitamo, a da se priključimo Hrvatskoj, eventualno bismo mogli posuđivati glas u crtićima kad su likovi nekakvi brđani i seljačine. Svi smo ovdje svoji na svome, trebamo li to potkopavati?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.