Putuj, Europo!

Prvo zbog sebe postanimo grad kulture

Moramo biti svjesni da su nam rat i podjela još uvijek glavni adut u svemu. Pa tako i u promociji kulture. A zapravo smo dodijali i teško da će nam se itko više tek tako smilovati.
Kolumna / Kolumne | 26. 09. 2019. u 09:00 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Lijepo je izgledalo. Posebno u ideji i na papiru. Guravo i šepavo u praksi, baš na naš način, ali postojala je određena pozitivna nota u toj kandidaturi Mostara za europsku prijestolnicu kulture 2024. Prije svega jer se nešto pomaknulo, nešto se konačno zatalasalo na površini zapuštene baruštine, javio se neki oblik života. Ili suživota, ako vam je draže.  Čak i oni koji to nisu htjeli priznati, potiho su navijali da to dobijemo, samo da vide kako će to izgledati.

Na kraju nije bilo toliko napeto, kao onda kad smo „klikali“ za onu avio – liniju Eurowingsa, faktički smo ovaj put bili nijemi svjedoci bez ikakvog utjecaja, izbacilo nas je u prvom finalnom krugu, presjeklo k'o britvom. Hladna vijest je rekla – ništa od titule, otišla je Norvežanima! Za utjehu nam ostaje da je izgubila i Banjaluka. Nek' i njima crkne krava, onako po naški.

Mnogima koji Mostar žive 24 sata na dan, naravno, Mostar i kultura uglavnom daju dvije nepoznate u jednadžbi koja u normalnom društvu ima izgledati suvislo, jer se ovdje kultura najčešće gleda preko neskrivene nekulture življenja. Doista, gledate li mostarsko smeće, taj epski peksinluk i valcer odbačene ambalaže, kada vam oči napasu zapuštene i zaprljane javne površine, kada umjsto plana imate naselja koja sve više sliče favelama, kada upoznate sve te užasne navike građana ovog grada, teško da norveški Bodø, pitoreskni priobalni gradić sjevera Europe, i današnji Mostar, mogu stati u istu rečenicu. Kultura se ovdje događa manjini, tamo kod njih, vjerojatno, šireg je opsega i ugrađena je u DNK preko godina i godina kulture u svakoj pori društva.

Bodø

( Bodø ( pronounced [²buːdøː] listen ) [3] [4] ; Lule Sami: Bådåddjo, Swedish: Bodö) is a municipality in Nordland county, Norway. It is part of the traditional region of Salten. The administrative centre of the municipality is the town of Bodø (which is also the capital of Nordland county).

Nije Bodø na prvu ništa spektakularno, upola je manji od Mostara, izgleda prilično uspavano, iz naše perspektive zabačen je k'o Zijemlje, ali taj grad ima puni smisao za svoje građane i goste.  Ima sveučilište, aerodrom, željeznicu, muzeje, biblioteke. Reći ćete da to imamo i mi, ponekad i duplo! Ali, pogledajte njihov aerodrom, njihove muzeje, njihovo sveučilište, njihove biblioteke! Pa usporedite sa našima! Golim okom se vidi, a kamoli suštinski, gdje je razlika.

Sve im je čisto, ako ne već arhitektonski spektakularno. U nas drvlje i kamenje napada ionako prepa'nute ceste, kod njih sve fino podšišano. Imaju oni čak i Muzej avijacije, s obzirom na bogatu vojnu tradiciju grada, a Mostar je svoju tradiciju zrakoplovstva uglavnom ćušnuo u zapećak, tako da sve manje ljudi zna da je ovo bio grad koji je proizvodio i živio avione, što je i danas rijetka privilegija u svijetu. Bodø je prvi imao kino dvoranu u Norveškoj, a Mostar je, sjećate li se, jedno vrijeme mario za to što nema kina kao za lanjski snijeg. Kino je bilo personifikacija našeg odnosa prema kulturi i uopće potrebama modernog življenja. Sve što je norveški grad kontinuirano, mi smo radili na prekide, stihijski i mimo pravila.

Uostalom, ne treba nam Bodø, eno Banjaluke! Ako ste ikada bili u najvećem gradu RS-a, gotovo da se možete grubo našaliti i reći da Mostar i Banjaluka kao da nisu u istoj državi! Čiste ulice, održavano zelenilo i smisleni razvoj grada, bez obzira što niti u Banjaluci nije sve baš pod liver, nešto je što se u Mostaru viđa samo na rijetkim mjestima. Fasade u dva grada kao da su sa dva različita kontinenta. Dobro, činjenica je da Banjaluka nije osjetila razaranja i nije rat preživjela tako intenzivno kao Mostar, ali, ljudi dragi, pričamo o nečemu što je stalo prije četvrt stoljeća! Pričamo o nečemu čega se današnja ekipa koja se ženi i rađa djecu pojma nema jer nije bila živa!

Reći ćete da je lako Norvežanima, oni su svoje ratove davno završili, reći ćete da je je lako Banjaluci jer nije nju „gonilo“ što je Mostar, ona nije suštinski podijeljena, nema dualističku prirodu vlasti, ali ja ću vas za svaki slučaj upitati – dokle ćemo se vaditi na prošlo stoljeće i zašto smo se onda uopće kandidirali za europsku prijestolnicu kulture? Valjda zato jer je vrijeme da se malo mrdne, ali očito nismo mrdnuli dovoljno.

Nema grada na kugli zemaljskoj, osim možda Kosovske Mitrovice, koji nas ne tuče u pogledu organizacije, efikasne vlasti, jasnih ingerencija i još jasnijih planova – nema grada na dunjaluku koji nema izbore već toliko godina, a da je u takozvanom demokratskom dijelu svemira! Ma, posve je jasno da smo igrali na kartu našeg konstantnog jada i trenutka zaleđenosti koji traje čitavu vječnost. Igrali smo na kartu simbola grada, Starog mosta i poručili Europi da je sve ovdje ipak premostivo, pa i naše razlike koje tako uspješno njegujemo sve ove godine.  Da imamo kulturu i da imamo plan.

Nisu nam povjerovali. Ili nas nisu uzeli za ozbiljno. Ili oboje. Barem u velikom finalu. Norvežani su za dlaku pobijedili Banjaluku, a Mostar je na kraju ostao solidan treći.

Konačno treći! Čisto da mi ne propadne fora.

Moramo biti svjesni da su nam rat i podjela još uvijek glavni adut u svemu. Tako je bilo i u kandidaturi za europsku prijestolnicu kulture. Ma što da smo napisali, između redova ostao je taj motiv. A zapravo smo dodijali i teško da će nam se itko više tek tako smilovati i dati nam nešto na lijepe oči samo zato jer smo jadni napaćeni i jer smo podijeljeni i jer smo prošli dva, tri rata u jednom. To je palilo deset godina, nakon toga već postaješ živa dosada, sličan prosjaku koji stalno vuče za rukav i uporno čeka milodar, makar se već deset puta dobio savjet da se javi na određenu adresu zbog posla, da nešto radi i od toga živi. Naše iskanje donacija bez kojih uglavnom ništa ne umijemo pokrenuti uvijek se obije o glavu.

Europska prijestolnica kulture je nešto što veže tradiciju i budućnost. S naglaskom na budućnost. A mi, osim premostivosti nečega što smo odavno trebali premostiti, ponudili smo tek naznake da imamo i plan za budućnost. Što je bolje od ničega, ali ipak premalo.

Nije se moglo preko noći tek tako prefarbati činjenicu da je Mostar predugo imao mećehinski odnos prema kulturi, da je ona bila zadnja rupa na svirali, da je nekadašnji grad pjesnika i slikara odavno više pažnje pridavao poslovnim prostorima i ugostiteljskim objektima nego ateljeima, muzejima i bibliotekama. Što ne znači da u Mostaru nema kulture i kulturnih zbivanja, ali sam Grad je predugo financirao kulturu tek kao nužno zlo i nismo to mogli premostiti preko noći.

Danas, činjenica je, što od Grada, što od HNŽ-a, što od Federacije, stiže nešto više novca za kulturu, tako da volim kazati, kad god mi se ukaže prilika, da trenutno u Mostaru ima više kulturnih zbivanja nego što ih se stigne konzumirati. Ponekad to kažem u šali, ponekad u zbilji, jer smo nekako još uvijek u nekoj rudimentarnoj fazi resetiranja kulture u kojoj ima pozitivnog puno više nego ranije, ali i mnogo toga još uvijek prolazi pod kulturu. Kao dokaz da smo još uvijek „daun“ govori činjenica kako ne postoji kritika, fali istančanih medijskih recenzenata kulture u gradu, fali nam „ubitačnog“ širenja naše kulture okolo i još dalje, a sve to Grad čini gradom i prijestolnicom kulture. I sve to se računa. Zato su kulturna zbivanja još uvijek prečesto sama sebi svrhom i novac se ponekad prilično lako baci.

Ali, bio bih pasji skot i lažljivac kada bih zaboravio spomenuti kako dobre stvari se događaju u kazalištima u Mostaru, i to u oba - pa, kako se Simfonijski orkestar polako promeće u motor kulturnih zbivanja, kako nam je Mostar Rock School odavno premostio sve što treba prijeći, kako imamo odličan glazbeni festival Mostar Summer Fest, kako treba itekako poštovati tradiciju Mostar Blues festivala, kako se Mostarski Strip Vikend prometnuo u rijetko dobro zbivanje i u regionalnim okvirima, kako Street Arts Festival ostavlja živi pečat na umornim zombijima od gradskih fasada, kako se lijepo i bratski podijelismo pa imamo Mostarsko proljeće s Maticom i Mostarsko ljeto i da ne nabrajam dalje…nekoga ću vjerojatno zaboraviti, jer kvantitativno nije loše, ali daleko smo od nivoa na kojem će mainstream kultura izroditi i zdravu kontrakulturu, alternativu koja joj je prirodna pratilja i koje kod nas nema ili nije to to.

I zato nema odustati na prvoj prepreci,  sve to može i mora još bolje. Puno još posla ovdje ima da se zbilja premosti kaljuža u kojoj jesmo. I treba ulagati u kulturu , ne zbog neke europske titule, nego zbog sebe. Sebi budi kulturan, pa će valjda ta kultura širiti utjecaj i jednom izbiti i na ulice, i na zelene površine i na fasade. Vidjet će nam se na glavama, neće više biti skrivena u unutarnjem džepu kaputa. Izaći će na ulice i vrisnuti iz punih pluća!

Budi kulturan i Europa će to znati prepoznati. A rat i naše pat pozicije, to možemo mačku o rep objesiti. Nikome više nismo interesantni, niti ikoga više briga za ta naša sranja. Budućnost, braćo i sestre. Niste valjda planirali živjeti u prošlosti još dvadeset i pet godina? Razumijem ove koji od toga profitiraju, razumijem ove kojima je rat jedina definicija u životu ili sklonište od onoga što su bez njega bili i u što bi bez njega bili, ali tiha većino, vrijeme je...

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close