Kronična nestašica budućnosti

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Često se upitam - nismo li znali i prije dvadeset godina da će biti ovako? Otkud nam taj vražji optimizam koji nas je grijao sve ove godine, otkud vjera u bolje sutra, koja nas je držala ovdje? Mislim, pa to su oduvijek bile te glave, ti šabloni, taj način razmišljanja i taj modus djelovanja da je samo slijepom čovjeku, nažalost, gledajući sad s ove distance, sve što se zbivalo izgledalo kao put u bolje sutra. Ne znam, možda je to što smo preživjeli jedan strašan rat ostavio jako puno kredita za poraće, uz onu famoznu „šuti, dobro je, samo nek' ne puca!“ .

Možda smo vjerovali da će nas kupiti stranci u pravom smislu te riječi, pa da ćemo ovdje raditi za njih i imati standard ne baš kao njihov, ali taman toliki da bude naš najveći ikad? Možda smo padali k'o očajna udavača na laka obećanja svakog prolaznika u našoj političkoj zbilji? Možda smo si sami skuhali kašu pristajući bespogovorno na rad na crno, zaobilaženje zakona i klimanje glavom gorem od sebe? Eh, da, možda nas je prirodna vjera u bolje učinila tupima, glupima i slijepima? Tisuću je možda, ali u životu kao realnoj pojavi možda ne znači ništa. U životu ili jesi - ili nisi. Nema možda!

Tako i ovih dana u Aluminijskom, nema možda – ili jesi, ili nisi. Ili hoćeš ostati ili hoćeš otpremninu. Od dva zla izaberi ono za koje misliš da će biti manje loše. Nema možda niti kada jedno u obitelji izgubi posao, pa sa onom jednom preostalom plaćom skužiš da ne možeš pokriti ni troškove dvoje školske djece. U tim trenucima ili jesi ili nisi. Nema možda niti kad računi napune poštanski sandučić, odajući dojam da mjesec traje samo pet dana, jer ti se čini da su oni prošli tu bili prije samo tjedan dana. Nema možda niti kada plaćaš karticom na kojoj je ostalo još taman toliko da razvučeš i ovu kupnju na 12 mjeseci. Ili jesi, ili nisi.

OK, rado bi ti rekao – jesam, ali tek tada ti postaje jasno da nije puno toga ostalo gdje možeš vježbati svoje ja. Kome zakucati na vrata kada ti treba posao? Osjećaš se pomalo kao oni davljenici sa Titanica, oni što ih nisu primali u čamce jer su treća klasa, ili one koji su iz hladne vode pružali ruku, ali im je nitko nije dao. Prebukirani smo. Ostaci državnih poduzeća, oni koji još funkcioniraju, puni su k'o Titanic. Ima ih u prvoj, drugoj, a ni treća klasa ne odaje dojam da igdje možeš baciti iglu, pa da padne na pod. Da pokreneš nešto privatno, već je kasno, tko je jamio, jamio je, tržište je sve manje, uloge su podijeljene. Knedla je u grlu, godine su otišle u ništa.

Da se razumijemo, jebeš onoga koji misli da je lako otići odavde. Onaj koji misli da ljudi idu vani zbog mode, zbog furke ili zbog toga jer im idu i raja, pa hajde da i oni probaju, zao je i bezosjećajan. Nema tog čovjeka koji nije, onog trenutka kad je postao sebe svjestan, poželio zauvijek ostati tu gdje je trošio mladost. Okružen svojim prijateljima, dragim ljudima, roditeljima, braćom i sestrama.  Problem je što mnogima nisu dali ostvariti taj posve prirodan spisak želja. Naravno, surova je ovo zemlja kada se nema, glad je svako malo tjerala ljude, ali se, u godinama kada nije bilo gladi, znalo tko radije ide – onaj koji bježi od sistema, onaj koji bježi od teške naravi rođenog oca, onaj koji je više volio prečicom, nego polako, onaj koji nije vidio velike vajde od školovanja, pa je otišao kriviti kičmu napolju za više para nego što će ovaj školovani ovdje ikad vidjeti. Odlazio je treći od petoro, odlazio je drugi i peti od šestoro.  Ostali su dijelili sudbinu zemlje, očevine, djedovine. Uvijek je netko ostajao, vjerujući.

A vjerovati se vazda moglo. Bilo da ste molili, bilo da ste slušali što kažu na televiziji. Vazda je postojala varijanta bolje budućnosti. Svjetlo na kraju mračnog tunela.  Vjerovalo se u ljude, vjerovalo se da postoji netko tko zna znanje, da postoji netko tko brine. Makar bila i laž, valjalo je čuti. A danas? Nitko više i ne govori o boljoj budućnosti! Sve što se nudi je iznova ista podgrijana priča o prošlosti, stotinu puta podgrijan vojnički grah, zagorio u međuvremenu sa svake strane. Beskrajna formiranja vlasti, blokade i nefunkcionalnosti čak su i naviku da se makar laže o boljem sutra gurnuli u zapećak. Nitko više ne obećava ništa, nitko se više i ne osvrće na to što ljudi idu. Nitko slatkim lažima ne pokušava zadržati ljude, jer su sami sebi groteskni kada zinu. U čitavom ovom cirkusu, ovom spletu beskrajnih debelih crijeva koji samo prde i smrde, budućnost je zadnje čemu se itko nada.

I kad se, ono, začudiš, zašto je otišao netko s plaćom, i on i žena imali super poslove, pokupili djecu i via Njemačka, samo se sjeti kad ti je zadnji put netko obećao da će sutra biti bolje. Kada ti je netko konkretno rekao što će učiniti da sutra bude bolja plaća, bolja škola, bolje ceste, uređeniji život?  Kada si čuo da su se umni ljudi stranke okupili da riješe goruće probleme sadašnjosti? Okupit će se da obilježe nešto iz prošlosti, tu su uvijek maheri, ali da konkretno nešto naprave u sadašnjosti da bi osigurali neku bolju budućnost, e, taj film nećeš gledati!

Jednako tako, ne postoji u gradu, županiji, federaciji, državi, neko ministarstvo, radna grupa, krizni stožer, a koji bi se ozbiljno pozabavio tim problemom – tko smo, gdje smo, koliko nas ima i kuda idemo? Kako ćemo u bolje sutra i imamo li šanse? Parlamente da ne spominjem. Svi su samo sebi dovoljni i svi imaju samo svoju privatnu budućnost.  Zajednička budućnost? Očito, kao i sve u ovoj zemlji što ima imalo zajedničkog u najavi – piši propalo!

Ljudi pogledaju kalendar, proslave okrugli rođendan i muka im je- vazda iste izjave, deset, dvadeset  godina ista priča, isto sranje, iste face, iste fraze i floskule. Sve si čuo sa dvadeset pet, ne možeš više slušati isto sa četrdeset i pet. U međuvremenu propalo pola toga, sasušilo se, razvuklo, urušilo, odnijelo. Nestao dječački optimizam, uginula slatka ptica mladosti, ubila ih prosječna plaća od 900 maraka, ako imaš sreće. Ubile ih svadljive „storije iz bliske istorije“, jer nemaš sreće. I što reći sad, kad vidiš da je zapelo kao nikad? Dao si mladost, a tko će tebi dati bolju starost? Kakva je mirovina za tebe ovdje? Od kolike plaće? Od koga?

Tužno je, tragično. Ne znaš odakle je, kad pogledaš, tužnije i tragičnije. Pa, slažite nešto, majka mu stara. Dajte znak da vas je briga. Igra je gotova, ljudi su skužili da život ne traje tisuću godina, da su najbolje godine u vrh glave od  petnaeste do pedeset i pete. Dali su vam svojih dvadeset, trideset. I previše, s obzirom da očito niste znali s njima. Ove preostale idu dati tamo gdje će dobiti nešto zauzvrat. Tamo gdje im se nudi budućnost. Ne nužno njima, nego njihovoj djeci. Sebe su vam naivno dali, ali svoju djecu neće!

Budućnost! Eto vam riječ za razmišljanje. Idu ljudi tamo gdje im se ona nudi. Ne vide u vama ni b od budućnosti.

Ovdje im se, nažalost, nudi samo beskrajna prošlost. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.