Tragedija zdravstvenih ustanova

Racionalizacija i ostala stezanja guše

Nije problem u racionalizaciji. Ali racionalizacija ne znači zatvoriti rudnike. Ili bolnice. Racionalizacija znači novi strojevi. Racionalizacija znači bolje plaće. Ali za manje radnika. Nepotrebnih radnika.
Kolumna / Kolumne | 22. 12. 2021. u 09:00 Igor BOŽOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jedna od rijetkih sredina u Sjedinjenim Američkim Državama u kojima bih mogao živjeti je Salt Lake City. Washington mi je prestrašan, New York pretrpan, Los Angeles ima sjajnu klimu i fejk ljude, čitava Florida i njoj susjedna regija su mi prevlažne, znam, odrastao sam u Čapljini. Houston mi je presličan Bosni i Hercegovini, radikalan i secesionistički nastrojen... Uglavnom, za većinu američkih država i njihovih metropola pronaći ću pokoji razlog zašto ih ne lajkam. Salt Lake Cityju je jedina mana snijeg zimi. Ali se nadam da oni nisu iznenađeni snijegom u prosincu ili siječnju pa bih se valjda nekako naviknuo na Bijeli Božić. Fino izgleda na slikama.

E taj grad ima nekih Mostar i pol žitelja, isto ovako prošaranih religijskim, kulturnim, obiteljskim, povijesnim i drugim naslijeđem kao i kod nas. Industrijski je, baš onako kako pamtim Hercegovinu prije posljednjeg rata, gdje je jedna traka ceste uvijek prazna budući da mame i tate ujutro idu na posao i popodne se vraćaju, umorni, ali zadovoljni da su izgradili nešto u životu. Mormoni, koji su ga osnovali, također su majorizirani od strane ovih koji su šljegli. Znači, bukvalno kao u nas. Samo racionalno uređeno. Kao mi pod Habsburzima. Uredno, pseudomaurski, stilski, secesija. Ne recesija, secesija. A ne kao kod nas danas.

Kod nas danas kad kreneš uraditi magnetsku rezonancu nekog dijela tijela, čekaš Godota. Vjerujem da čak s njim stigneš i otići na ručak, prije nego dobiješ termin. Ili ne mora biti u pitanju magnetska, neku *skopiju kreneš uraditi, čekaš mjesecima. Jedan je razlog to što nema aparature, stara je i istrošena, ali ponajviše zato što nema kadra.

Da je problem samo u javnom zdravstvu, nije. Problem je, kažem, u nedostatku kadra sposobnog raditi na medicinskoj aparaturi. Probaj ljeti dogovoriti odlazak zubaru na redoviti pregled. Ili probaj bilo što dogovoriti u privatnim poliklinikama, na sve se čeka po mjesec dana. Kadar nedostaje, velim vam ja. Eno ga pere dupad po Austriji, Njemačkoj, Irskoj, Češkoj...

Porezni bijenale

Velim to jer posljednjih dana slušamo o tragediji zdravstvenih ustanova u Konjicu. Blokada računa. Nije problem u novcu, veli premijer, problem je u dogovoru s poreznom. Ali problem jeste i u novcu. Problem se vuče već godinama, otkako se malo po malo pomiču plaće i doprinosi zdravstvenim djelatnicima, ali se ne pomiču s mjesta uplate zdravstvenim institucijama.

Svake neizborne godine isti se problem dogodi s Poreznom upravom. Pred kraj te neizborne godine, to je neki tradicionalni porezni bijenale, Porezna uprava sjedne na kosti svim tim silnim neplatišama obveza i udari im blok. Ali nikad nije sjela na kosti parlamentima i vladama silnim u ovoj zemlji. I to je određena enigma, jedino ako oni sebi nešto preko reda uplaćuju, šta ja znam, pa onda da nemaju dugova.

Uglavnom, iz županijske Vlade stiže odgovor kako nije problem u novcu, već je problem u racionalizaciji troškova. Mi smo kao jedina županija s tri bolnice, dok ima i onih koje nemaju niti jednu. Sad, na prvi pogled sasvim logičan odgovor. Ali...

Ali se mora pojaviti jer ovo je zemlja ali-batali. Vratimo se na trenutak Salt Lake Cityju i samo jednoj od stvari koje me fasciniraju u tom gradu. Na otprilike svakih 10-ak tisuća stanovnika taj grad ima po jednu bolnicu. Niste me pogrešno razumjeli, u SLC-u je čak 18 kliničkih bolnica. Kada bismo istu mjeru prekopirali u Hercegovačko-neretvansku županiju, onda bi nam ovdje trebalo kojih 20 i kusur bolnica. Samo u Mostaru bi ih trebalo desetak. Mogu se kladiti da u tih desetak bolnica nitko od nas ne bi čekao Godota, a niti u jednom trenutku ne bismo imali razloga strahovati od prenatrpanosti COVID odjela.

E sad, nazad na racionalizaciju. Kada kažem da treba racionalizirati medicinske ustanove, onda ja ne mislim da su nama problem tri bolnice u krugu od 100 kilometara. Problem su nam preklapanja istih. Problem je što u SKB i RMC imaš isti odjel barem deset puta. Ali u oba ta ista odjela rade isti liječnici, opet barem deset puta. Jer liječniku nitko ne brani da i pored redovitog posla ima honorarni. A ako je netko dobar u slikanju pluća, može ih slikati i u RMC-u i na SKB-u. Što je tu uopće sporno?

Sporno je jedino što jedan doktor ne može biti na oba mjesta u isto vrijeme, dakle, nismo ono čekanje smanjili. A nerijetko taj isti doktor radi negdje i privatno pa znači to čekanje množiš sa četiri. I od samo jednog tjedna do termina već si došao do mjesec dana. A nismo još ni ubrojali ostale otegotne okolnosti.

Medicinska SistaKid

Problem, jasno, nije u racionalizaciji broja institucija, nego u brojnim nepotrebnim funkcijama. Što će ti milijun sestara na kartoteci, ako samo jedna zna otvorit MS Excel. A da ne govorim o ODF-u, na koji već prelazi Europska Unija. Open Document Format, što je to, jede li se?!

Neko jutro, radio sam neke pretrage i sestra je kuckala polagano u onom IZIS-u, dok je njih troje sjedilo u drugoj prostoriji i cerekalo se... Ona valjda jedina zna kuckati u tom IZIS-u. A i to što zna, Bog joj pomogao, onaj kažiprst joj se pozlatio. Jer krajnje je nevjerojatno, ja tipkam nekih 120 znakova u minuti, ali to činim sa sedam do osam lijenih prstiju, da sam se ikad potrudio uvježbati svih deset, moglo bi to i brže.

Ali ona zlatna sestra s onim jednim kažiprstom desne ruke, zlatna žena kucka 40-ak znakova u minuti, pa to je epski brz kažiprst. Vjerojatno najbrži kažiprst Divljeg Zapada. Je li, ipak sam sjedio i čekao u zapadnoj mostarskoj bolnici, nikakvih drugih implikacija nemam.

Nekako se opet obratim statistici, to je predmet kojeg sam položio iz prvog pokušaja kad sam studirao na novinarstvu, bio sam heroj čitavu godinu dana. Je li, makar sam jedva izvukao dvicu. Ono, osjećam neku obvezu prema toj statistici, to mi je kao omiljeni predmet na fakultetu.

E sad, dodamo li one najbrže palčeve medicinskih tehničara iz susjedne prostorije, koji nisu vični MS Officeu, samo Viberu... to ti je 40-ak puta četiri znači 160 znakova u minuti. Znate li vi kako bih ja pljuvao kolumne da mojih lijenih 7, ponekad osam prstiju može tipkati 160 znakova u minuti?! Pa otprilike ne bih išao samo srijedom na Bljesku, nego i na Klixu barem jednom mjesečno (znam, pogrešan primjer).

Problem je u pogrešnom pravdanju racionalizacije. Nama trebaju tri bolnice u 100km, nama čak trebaju i dvije bolnice u pet kilometara ili koliko li već ima između SKB-a i RMC-a. Nama ne treba 75% kadra koje sjedi u susjednoj sobi i cereka se.

Nije ovo jedini slučaj gdje nam pogrešno pakiraju racionalizaciju. Sjetite se rudara. Bosna i Hercegovina je potpisnica međunarodnih sporazuma o energetskoj tranziciji, rečenica 'stig'o ćumur' ubrzano gubi na popularnosti, a i sve će biti skuplja, kako vrijeme bude odmicalo. Međutim.

Nama nije problem broj rudara. Oni lagano umiru. Problem je što se nerijetko kvare strojevi koji su većinom stariji od većine rudara u Bosni i Hercegovini. Da imaju novije strojeve, brže bi kopalo čak i ovih manje rudara što nam je ostalo.

Nije problem čak i da se tu i tamo zaposli koji novi rudar, nije problem ni da im se svima povećaju plaće, kako oni to i zaslužuju zbog lošijih radnih uvjeta. Problem je što može elektroenergetski sustav biti zlatan, učinkovit, da na vodu ide, ta bi poduzeća pravila troškove. Jer nema na svijetu toliko električne energije da podmiri samo jednu bosanskohercegovačku elektroprivredu. Ili bilo koje drugo javno poduzeće. U svakom javnom poduzeću na jednu tetu koja tipka kažiprstom u Excellu dođu barem tri ona što tipkaju na Viberu, u radnom vremenu na firminom WiFiju.

Nije problem u racionalizaciji. Ali racionalizacija ne znači zatvoriti rudnike. Ili bolnice. Racionalizacija znači novi strojevi. Racionalizacija znači bolje plaće. Ali za manje radnika. Nepotrebnih radnika. Ne možeš sad otpustiti nekog seoskog učitelja u seoskoj školi koja broji 15 đaka. On jedan je vjerojatno prevažan, ima 400% učinak. To ti je 0,25 učitelja po razredu. I tek četvrtina od toga po đaku. Ali ne postoji način da se opravda troje tehničara koji nisu sposobni kažiprstom desne ruke (ili lijeve, ako su ljevaci) tipkaju u prokletom IZIS-u na isti način kako tipkaju u Viberu, dok ona jedna starija tehničarka radi pretrage.

U hljebu je štednja. U hljebu. Ne u kruhu. Uhljebu.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close