Ukrajina u mom srcu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Groteska oko Izbornog zakona i djelomičnih izmjena Ustava BiH završila je neslavno, upravo onako kako sam najavljivao u svojim ranijim tekstovima, kada je započela cijela ta halabuka koja se na kraju svela na ono poslovično "tresla se gora - rodio se miš".

Pregovori su već unaprijed bili osuđeni na propast ponajprije zbog takozvanog Inzkovog zakona i teško se oteti dojmu da je srpska strana ovdje poslužila međunarodnoj zajednici kao izlika za unaprijed planirani "neuspjeh", jer bit problema oko Izbornog zakona ne leži u Republici Srpskoj, već u Federaciji BiH, na što nijednog trenutka nije stavljen naglasak, barem ne u javnom diskursu.

Pranje ruku

Što se zapravo dogodilo? SAD i EU naprasno su prošli tjedan zaustavili pregovore oko izmjena Izbornog zakona. Posrednici u pregovorima, Matthew Palmer i Angelina Eichhorst, otkazali su najavljeni dolazak u Bosnu i Hercegovinu. Iz veleposlanstva SAD-a su saopćili da posredovanje do kraja godine ne bi urodilo plodom, te da će rezultati biti vidljivi tek onda kada bosanskohercegovačke političke stranke budu zajedno radile na pronalasku rješenja.

Dakle, imamo novo, tko zna već koje po redu pilatovsko pranje ruku međunarodne zajednice koje neodoljivo podsjeća na onu mantru Valentina Inzka o "potrebi da se domaći akteri dogovore". Potpuno je u ovom trenutku nevažno radi li se privremenom ili trajnom obustavljanju medijacije, jer drugačiji ishod nitko nije ni očekivao, što neodoljivo podsjeća na refren iz pjesme "Odlazi cirkus" Đorđa Balaševića: "Dal' je sve bilo samo fol? / Dal' je sve samo jeftin trik?"

Spominju se i sankcije i traže krivci. Njemački list "Süddeutsche Zeitung" objavio je nedavno, post festum, eskapistički intervju s visokim predstavnikom u Bosni i Hercegovini Christianom Schmidtom, u kojemu, osim bezbroj puta ponovljenih fraza, nema ništa novo: "Imam obavezu osigurati civilnu provedbu Dejtonskog sporazuma, kao što stoji u Aneksu 10. Moj zadatak je da pritiskom i ukazivanjem to promijenim. Ako ne dođe do promjene ovakve politike, međunarodna zajednica mora djelovati prije nego što dođe do raspada BiH." Dakle, umjesto visokog predstavnika, što bi bilo mnogo jeftinije rješenje, treba nam samo jedna telefonska sekretarica koja će ponavljati ove Schimdtove riječi. I ništa se pod milim Bogom ne bi promijenilo.

Prava Hrvata

Schmidt je, također, optužio Milorada Dodika za kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma, što također nije ništa novo. Ovaj sporazum se od dana potpisivanja koristi kao religijska dogma, bez propitivanja i bilo kakvog autokritičkog diskursa, što rade sve četiri strane. Zbog čega barem jednom nitko iz međunarodne zajednice ne navede koje to točke sporazuma konkretno krši Dodik? A koje Čović? Ili Bakir Izetbegović?

Slično se ponaša i Europska unija. Prošli tjedan je izbio novi "spor" između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića vezan za Bosnu i Hercegovinu. Milanović je optužio Plenkovića zbog "propusta Vlade RH u postupku donošenja Zaključaka Vijeća Europske unije o proširenju i Procesu stabilizacije i pridruživanja", koji su usvojeni 14. prosinca u Bruxellesu. Milanović smatra kako je Vlada Republike Hrvatske morala, na što kao punopravna članica EU ima pravo, blokirati donošenje navedenih Zaključaka, jer se u njima ne "jamče prava Hrvata u Bosni i Hercegovini kao konstitutivnog naroda".

Ubrzo je uslijedio Plenkovićev odgovor koji je pokazao koliko su slične rasprave besmislene, i da imaju smisla isključivo u ovdašnjim dnevno-političkim prepucavanjima. Što bi se promijenilo u našim životima da je Europska unija u svojim zaključcima predložila nešto drugo? Osnivanje famoznog Trećeg entiteta, na primjer? Apsolutno ništa, što onda dovodi do zaključka da Europska unija slične dokumente donosi isključivo zbog sebe, da bi na taj način dala sebi na važnosti, što se u principu svodi na održavanje privida vlastite moći. Dakle, sve dotle dok se donose eskapističke odluke, netko ih može smatrati važnim, iako se radi o bezvrijednom papiru čija važnost prestaje onog trena kad se osuši tinta na otprintanom dokumentu.

Politička kamikaza

Europska unija već poodavno nije validan politički faktor u svijetu. Ona se svojom strukturom pretvorila u birokratskog mastodonta, dovoljnog samom sebi, u neku vrstu protočnog bojlera tuđih politika i partikularnih interesa najmoćnijih zemalja Unije: Francuske i Njemačke. Očekivati određena rješenja s te strane je iluzorno.

Bošnjačka politika je tokom pregovora "potrošila" sve moguće izlike, od Zorana Milanovića do Milorada Dodika. Zatim su uslijedile najave iz Stranke demokratske akcije, o tome kako se oni povlače iz pregovora. Pitanje je što slijedi.

Ubrzo smo dobili odgovor, i to od strane Izetbegovićeve političke kamikaze Šefika Džaferovića koji je izjavio kako nije potrebna suglasnost Predsjedništva BiH za raspoređivanje dodatnih vojnih snaga u zemlji, s obzirom "da je mandat međunarodnih vojnih snaga jasno propisan Dejtonskim mirovnim sporazumom". Džaferović, dakle, zaziva NATO, na što je vrlo brzo stigao odgovor sa suprotne strane, koji se svodi na zazivanje Rusa.

Pisao sam ranije o procesima "ciprizacije" Bosne i Hercegovine. Postoji li gori scenarij od ovoga? Na žalost - postoji, i upravo se to događa. U ovom slučaju možemo govoriti o svojevrsnoj "ukrajinizaciji". O Republici Srpskoj kao Donbasu, odnosno o Federaciji kao ostatku Ukrajine? U ovoj jednostavnoj premisi, čini mi se, krije se srž problema oko Bosne i Hercegovine, da se ona svjesno istura u prvi plan, kao talac geopolitičke pat-pozicije u Istočnoj Europi.

Ono što bi ipak trebalo posebno brinuti sve građane Bosne i Hercegovine je to govori li Džaferović ovdje iz vlastite glave ili po nečijem diktatu. Zna li on nešto više od običnih građana ove zemlje? Ako zna - je li onda rezervirao mjesto u sefu Centralne banke?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.