Kafkina kladionica

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije nekoliko dana, točnije 28.11., na BHT-u je u udarnom terminu, od 13:15 sati, prikazan kratki dokumentarni film "U inat zaboravu". Film je snimljen u gradu u kojem živim, a bavi se antifašističkim naslijeđem općine Gornji Vakuf-Uskoplje, dotičući se i divljački srušenog spomenika na Makljenu, koji se nalazi u susjednoj općini Prozor-Rama. Prikazan je, vjerujem, povodom nekadašnjeg Dana republike.

Film je u tehničkom smislu katastrofalno urađen, na razini kućnih porno uradaka, od katastrofalne fotografije, pa do amaterske montaže i kadriranja. Međutim, to ni izbliza nije najveći problem filma: kao da gledamo neku suludu parafrazu nekadašnje Top liste nadrealista koja bi na nekom trash festivalu dokumentarnog filma nesumnjivo pobrala brojne nagrade.

Ovaj sramotni uradak (ne)djelo je stanovitog Feđe Gudića. Prikazati nešto slično na BHT-u u svim normalnim zemljama bio bi prvorazredni skandal. Možemo govoriti o vrhuncima televizijskog i novinarskog beščašća na ovim prostorima, a konkurencija je u tom smislu, za svakog tko iole prati medije na ovim prostorima, zastrašujuća. Tko je odgovornih na BHT-u prepustio nešto slično na televizijske ekrane?

Pogotovo stoga što se radi o aktu otvorene međunacionalne mržnje u jednoj, na sreću, još uvijek višenacionalnoj sredini. Porazno je da su autori, osim povjesničara Ešrefa Karamustafića, mahom mlađe osobe. Želim vjerovati da njihovo raspirivanje međunacionalne mržnje ne proizlazi iz loših namjera, već je više plod neznanja, po onoj maksimi iz Orwellove "Tisuću devetsto osamdeset i čertvrte": "Neznanje je moć." Da su ti mladi ljudi, na žalost, iskreno uvjereni da su svi Hrvati ustaše. Ovdje se zapravo radi o zloupotrebi neznanja mladih od strane parapolitičkih struja unutar bošnjačkog političkog bestijarija.

Po uzoru na Goebelsov propagandni stroj, autori filma činjenice pretvaraju u neke svoje "istine" drskim i gotovo komičnim vrijeđanjem zdravog razuma. Ko o čemu, kurva o poštenju, kaže stara narodna poslovica, koja se u ovom slučaju može promijeniti u onu paradigmatsku parafrazu koja karakterizira infantilni bošnjački nacionalazim: Ko o čemu, "antifašisti" o fašizmu, dodjeljujući sebi, kao u dječjim igrama, ulogu "partizana", a svima drugima "ustaša", odnosno "nacista".

Film počinje na gradskom Partizanskom groblju, koje se nalazi na prelijepoj uzvisini iznad grada, gdje su sahranjeni poginuli borci NOV-a prilikom oslobađanja grada. Groblje je za vrijeme rata iz devedesetih bilo ratno poprište po kojemu je palo na stotine granata. Spomen-ploče poginulim partizanima su tom prilikom oštećene ili uništene granatama Armije BiH. Kako tu devastaciju tumače autori filma? Ovo je za rubriku "Vjerovali ili ne".

Kamera prikazuje djelomično očuvanu spomen ploču Marku Šakiću, "komandiru II dalmatinske brigade", poginulom 1945. godine. Povjesničar Ešref Karamustafić, jedan od koscenarista ovog (ne)djela tvrdi da je to jedina sačuvana spomen ploča na groblju, i to samo iz jednog razloga, što se preziva kao Dinko Šakić:

"Šakić Dinko je bio osuđeni ratni zločinac, zapovjednik logora Jasenovac. Neko je našao da je on dobar. Njegova ploča je ostala ovdje, na žalost. Kada su sve uništili, trebali su i nju."

Dakle, iz iskaza Efrefa Karamustafića, može se zaključiti da je Marko Šakić bio rođak Dinka Šakića, te su "ustaše" samo iz tog razloga poštedjele njegovo spomen obilježje. Mašala!
Sljedeći primjer je zapravo tragikomičan. Karamustafić stoji ispred Barjaktarevića kuće, da bi pokazao kako se "antifašisti" pozitivno odnose prema antifašističkom nasljeđu. U toj kući su u proljeće 1943. godine održani pregovori na visokom nivou između predstavnika NOV-a (Koča Popović, Vladimir Velebit i Milovan Đilas) i predstavnika Wermachta. To je najvažniji događaj iz Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, koji se danas na različite načine interpretira, i koji je u vrijeme socijalizma bio tabu tema.

Taj primjer brige "antifašista" o antifašističkom nasljeđu je urnebesan. Autentična kuća je obojena u refiksovu fasadu zelene boje i ima u vrhu, na tavanu, plastični prozor, što je, je li, autentično. Kao da su predstavnici Wermachta ostavili davne 1943. godine partizanima desetak kanti refiksove boje u tonu zastave antifašističke Saudijske Arabije, da bi se na taj način obilježili povijesni pregovori koji su tu održani.

Ipak, najodvratniji dio filma vezan je za spomenik na Makljenu u kojem "antifašisti" liju krokodilske suze nad spomenikom koji je podignut u čast Bitke na Neretvi, spomenika na čijem sam otvaranju 1978. godine i sâm bio, kao učenik osmog razreda, jer su svi učenici, kolektivno, kako se to tada uobičavalo, bili obvezni prisustvovati na sličnim događajima.

Karamustafić stoji pored srušenog spomenika. S desne strane, u vrhu kadra, vidi se zelenom bojom nacrtan kukasti križ. Valjda "scenografi" nisu imali kod sebe drugu boju osim zelene? On srušeni spomenik naziva spomenikom "povampirenom fašizmu i nacizmu", a kao dokaz koristi kukasti križ na kojem se boja još uvijek nije ni osušila. Gledao sam odjavnu špicu filma, jer sam očekivao da će kao "scenograf" biti naveden Adis Pokvić.

Mitsko "zajedništvo", koje propagiraju bošnjački "antifašisti", može se ukratko opisati kao unaprijed dogovorenu igru u kojoj će jedni, Bošnjaci, uvijek igrati ulogu "antifašista", a da oni drugi u ime tog "zajedništva" trebaju bespogovorno pristati na ulogu "fašista". I za vjeke vjekova se posipati pepelom po glavi.

Da bi apsurd bio veći, dva najveća antifašista na ovim prostorima bili su, gle čuda, Hrvati: Jura Mikulić (otac Branka Mikulića) i katolički svećenik Alojzije Žagar. Po Juri Mikuliću prije rata se zvala srednja škola u Gornjem Vakufu, koju sam pohađao, dok je osnovna škola u koju sam išao nazvana po Savi Kovačeviću, ali zahvaljujući prije svega Žagaru, jer je bilo u to vrijeme ideološki nedopustivo da se jedna škola nazove po katoličkom svećeniku.

U župi u kojoj sam odrastao (Bistrica kod G. Vakufa - Uskoplja), u vrijeme Drugog svjetskog rata župnik je bio velečasni Alojzije Žagar, rodom iz Mostara, kojeg su svi koji su ga poznavali smatrali svetim čovjekom, osobom koja nije pravila nikakve razlike između katolika, pravoslavnih i muslimana.

U svibnju 1942. njemačke snage su u blizini Bistrice okružile grupu partizana, među kojima je bio i Sava Kovačević, koji se spasio tako što ga je župnik Žagar sakrio na tavan župne kuće, riskirajući na taj način smrtnu kaznu. Ubrzo su u grad došle partizanske jedinice, među njima i jedan dalmatinski odred, koji je uhitio Alojzija Žagara i osudio ga na smrt strijeljanjem.

Srećom, Sava Kovačević je na vrijeme saznao za to i svećenika spasio od sigurne smrti. U vrijeme dok sam išao u osnovnu školu, Alojzije Žagar je u onim "časovima historije" uvijek bio navođen kao jedan od najistaknutijih antifašista na općini, ne samo zbog spašavanja Save Kovačevića. Ono što je u cijeloj ovoj priči najružnije je činjenica da su danas ljudi poput velečasnog Žagara potpuno izbrisani iz kolektivne memorije jer se ne uklapaju u prevladavajuće crno-bijele klišeje.

Što bi se dogodilo da Sava Kovačević nije na vrijeme spriječio smaknuće Alojzija Žagara? Vjerojatno bi, vodeći se logikom naših "antifašista", ostao "upamćen" kao ustaški kolaboracionist koji je s pravom strijeljan.

Ovih dana pročitao sam remek-djelo talijanskog književnika Antonija Scuratija, roman "M Dijete svoga vremena", koje govori o usponu Musolinijeva fašizma u Italiji. Ključ svega su medijske manipulacije. Bez medijskih manipulacija i razočaranih slojeva stanovništva, prije svega ratnih veterana, fašizam vjerojatno nije bio moguć.

U bošnjačkom nacionalnom korpusu rijetki su pojedinci koji se suprotstavljaju podivljalom nacionalizmu koji je već poodavno poprimio pojavne oblike otvorenog fašizma. Na jednom mjestu u romanu, Scurati, da bi pojasnio uzaludnost otpora fašizmu, citira riječi Franza Kafke, koji je u vrijeme vatrenih govora Benita Musolinija umirao od tuberkuloze u jednom alpskom lječilištu, iscrpljen preboljelom španjolskom groznicom: "U borbi u kojoj se pojedinac suprotstavlja svijetu uvijek se treba kladiti na svijet." Dakle, kada je riječ o nama, na "antifašiste".

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.