Ravnopravnost ili besku*ac

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Posljednjih dana pričalo se o polomljenim nogama Sunitinim, pričalo se o mandarinama Kristininim. Alhamdulillah. Neću trošiti mnogo riječi na njih, moje ćete stavove ionako razaznati ukoliko pročitate ovotjedno moje promišljanje.

Počet ću s računalima. Kompjuteri, dakle, svi ih nosite u rukama, po džepovima, mnogi ih imate na poslu, kući, neki i više od jednog. Neki od vas imaju i kompjuterizirane televizore, takozvane pametne, nerijetko su računala i u vašim automobilima ili vam danas čak hlade piće i usisavaju domove. Još malo i uzet će nam poslove, nadajmo se, po našu dobrobit, ne na našu opću štetu.

Ocem računala smatra se Alan Turing, čovjek koji je u Drugom svjetskom ratu stvorio uređaj za dešifriranje njemačkih šifriranih poruka. No računalo nema samo oca, nego i majku, a znate li da se o njoj u široj javnosti nije govorilo čak stoljeće i pol.

U srednjoj školi morali ste čuti za lorda Byrona, pomalo ćaknutog pjesnika, ali itekako velikog umjetničkog genija. U dobi od 36 godina šašavi je lord poginuo u Američkom ratu za nezavisnost, a iza njega ostala je žena s osmogodišnjom djevojčicom. Majka je bila duboko uvjerena kako je njen muž, blago rečeno, lud, a ponajviše se njegovo ludilo pokazivalo kroz poeziju. Stoga je malu Augustu pod nevjerojatnom strogošću odgajala u sasvim suprotnom smjeru, forsirajući matematiku i fiziku na uštrb filozofije i umjetnosti. O, kako je malo znala!

Abakus

Augusti Adi Byron nikad se iz podsvijesti nije izbrisao odvratan vjerski fanatičan odgoj u kojem je odrastala, ali svejedno se u matematiku zaljubila na isti način kao njen pokojni otac u umjetnost. Kao da matematički Fibonaccijev niz nije čista umjetnost u praksi. No, da ne skrećem s teme.

Kako je, vjerojatno kao posljedica odvratno strogog odgoja, Augusta koju su češće zvali po srednjem imenu Ada, bila češće bolesna nego zdrava, svima je olakšanje predstavljala činjenica da je s kojih 18 ili 19 godina nejaka, ali iznimno obrazovana i nadasve inteligentna djevojka počela ići po plesnim balovima, baš kao što i priliči za udaju zreloj djevojci lordovskih korijena.

Druga polovica (doslovce) njenog života bit će rezultat upravo jedne takve plesne večeri, druženja (eng. mingle) kod Charlesa Babbagea, sjajnog inženjera koji je na osnovi drevnog abakusa za britansku krunu radio uređaje za računanje. Riječ je bila o za to doba iznimno naprednim strojevima sa stotinama sitnih zupčanika, bubnjeva, poluga. Sami strojevi bili su modernomu čovjeku zanimiljivi i Charles, čovjek megalomanskih manira, volio je raditi performanse hvaleći se svojim strojevima. No jedne večeri tu je bila i već visoko obrazovana Ada i umjesto mladića, britanskih lordova i bogataša skorojevića, nju je zanimala računaljka na sredini kuće. Njezina pitanja i domišljatost ostavila su znanstvenika koji je u malom prstu imao matematiku.

Babbage je uzima pod svoje tutorstvo i ostat će doživotni prijatelji, čak i u trenutcima kada su im se želje i akcije potpuno razilazile. O svemu što je znala o strojnom računanju naučio ju je upravo on, a ona to nikada nije krila, dapače, niti na jednom od njegovih znanstvenih radova nije se potpisala kao suradnik punim imenom nego samo svojim udanim inicijalima A.A.L. (Lovelace). Godine 1843. o izumitelju Babaggeu i njegovim strojnim dostignućima na abakusu objavljen je sjajan članak na francuskom jeziku, a da bi ga približila sunarodnjacima, Ada ga je prevela na engleski. Ono što je zanimljivo, dijelove teksta je prilagodila na načina da je davala vlastita objašnjenja pa je prijevod bio otprilike četiri puta dulji od originala i upravo na tom teksu kasnije je otkriveno koliko je ona otišla dalje od svog učitelja Babbagea, budući da se taj znanstveni članak smatra pretečom suvremenog kompjuterskog programiranja. Naime, u šestom poglavlju, u dijelu koji uopće ne postoji u originalu, Ada je objasnila principe unosa naredbi u stroj, njihovoga izvršavanja, principe prekodiravanja pojmova iz života u nule i jedinice, da bi ih stroj mogao računati i na kraju krajeva, objašnjeni su neki osnovni principi logike strojnog „razmišljanja” koji se i danas primjenjuju u robotici.

Luda na ćaću

Ada Lovelace još od mladosti bila je boležljiva, a baš poput svog pokojnog oca bila je slaba na opijate te nije ni čudo da je nakon dugogodišnjeg liječenja stomačnih bolova postala ovisnica. Umrla je baš kao i njen svjetski poznati otac, u 36-oj godini, a na samrti je pokazala prkos prema majci i njenom vjerskom fanatizmu zatraživši od nje da je sahrani na obiteljskom groblju Byronovih, uz tijelo oca kojeg je majka prezirala.

Koju godinu manje od stoljeća kasnije, Adine tekstove i skripte pronašao je arhivirane Alan Turing i upravo inspiriran njezinim dostignućima dizajnirao je Enigmu, prvo suvremeno računalo, koristeći principe programskog kodiranja baš prema Adinim zamislima. Ipak, proći će još nekoliko desetljeća dok znanstvena zajednica, proučavajući rad i život Alana Turinga (homoseksualca koji je zbog toga bio omražen u Velikoj Britaniji), pronađe bilješke o skrivenom geniju, kćeri sveopće poznatog oca, luckastog pjesnika.

Bilo je 50:50 šanse i kod tebe

Gotovo sam cijeli ovaj tekst posvetio ženi čiji je rad zadužio čovječanstvo na jednak način koliko i rad Nikole Tesle. Rijetki su geniji poput njih ili Leonarda da Vincija, pa ipak, samo zato što je Ada rođena s onom stvari među nogama, nikad nije ostala upamćena niti priznata, čak je stoljeće i pol samo postojala kao fusnota u biografijama slavnog oca.

Jednako tako je svaki dan oko nas. Ja velim, ničim osim pukom srećom, a izgledi su bili 50:50, ja sam rođen kao muškarac. Pa ipak, iako se ne doživljavam ničim posebnim, nemam se čega stidjeti u karijeri i privatnom životu. Znam toliko žena sposobnijih od mene koje nemaju isti status u društvu, primjerice, i dan danas su honorarno zaposlene, ne prepoznaju im ime (nije da je moje ime poznato, ali sreo sam dosta ljudi kojima zvučim poznato, ipak sam osoba iz medija).

Naime, kada se istom tom blesavom srećom u Bosni i Hercegovini rodi djevojčica, odmah joj kažu Sera i Piša. Kasnije je nauče da „ne pizdi” kad zaplače, da smotano znači „kao curica”, nauče je da se mora udati, da mora roditi, nauče je da će jednom nositi tuđe prezime, kao da njenih pola života s „djevojačkom” dezignacijom pod milim Bogom ničemu ne služi.

Rano je nauče da se udati mora i prati i kuhati njemu, koji se eto čistom srećom rodio s crevuljkom među nogama. Ponekad kontam, koji će ku*ac jednoj ženi muškarac u životu, da mu služi kao robinja i kada je bezobraznik ostavi, djecu sud neće uvaliti njemu, nego njoj. Eto kao nije joj dovoljno uništio život pa neka živi u siromaštvu kao samohrana majka.

Ne znam za vas, meni se ne čini da je to u redu. Znam, Kleopatra je bila prijateljica noći, i tada je to bio jedini način da se žena emancipira u znanosti, filozofiji, jezicima... Ali jesmo li se uopće pomaknuli od tih vremena, kad društvo prvo primijeti dvije Kristinine mandarine. Kad jedna Sunita biva izložena javnom izrugivanju, kao da postoji ikakva razlika između njenog posla i posla njezinog donedavnog poslodavca. Kada je afera Lewinski procurila u javnost, ne sjećam se da je Monicu itko pitao kako je, a onaj žigolo od predsjednika i danas više kotira u očima javnosti od narančastog Trumpa.

Ne znam, samo zaključujem, baš je ku*ac kad se rodiš u ovoj zemlji beskurca. Jer, recimo, ovo je mjesec roze vrpce, ono borba protiv raka dojke. Vidiš, rak dojke je emancipiran – on ne bira kojeg si ti roda.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.