Kad dernek utihne

Ujed ujedinjenog Mostara

Ta čarobna noć izgledala je poput iznenadne brze romanse sa zabranjenom ženom. Samo da bi sutradan sve bilo bačeno u ralje stvarnosti u kojoj nema mjesta za puste snove
Kolumna / Kolumne | 17. 09. 2020. u 09:00 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bila je to prekrasna ljetna noć, jedna od onih kakve u Mostaru znaju biti kad nakon cjelodnevnog ćelopeka malo zapuše niz Neretvu. Musala je opet imala smisla, bez prometa i s masom finih ljudi na jednom mjestu, sličila je trgu, što joj je prvotna namjena, zar ne? Na pozornici ispred stare i nikada do kraja obnovljene Muzičke škole svirali su još jednom, a nije im bilo prvi put, učenici obje mostarske glazbene škole. Glazbene i Muzičke.

Svirali su iz dva razloga – prvi je razlog bio pokazati kako je glazba ista svima, pa bilo da se bavite muzikom ili više preferirate glazbu, a drugi je razlog bio da odličnim nastupom učenici pokažu kako je vrijeme da se dvije škole mučenice konačno opet pronađu u jednoj zgradi – baš onoj zgradi na Musali, koja je odgojila generacije i generacije mostarskih glazbenika i ostavila neizbrisiv trag u njihovim formativnim godinama.

I sve je bilo svečano, OESC-e je pogurao, šef te organizacije u BiH, Bruce Berton, bio je oduševljen. Bili su oduševljeni i naši – od županijske razine do Grada Mostara, od kantonalnih do gradskih otaca, nitko nije rekao ništa protiv inicijative da se u Mostaru barem ta muzička priča objedini. Nitko nije imao ništa protiv, ni roditelji, ni djeca, ni direktori obje škole. Vodio sam program, najavljivao klince i njihove profesore, tu noć Musala je zbilja izgledala kao prenesena u neka posve druga, jednostavnija vremena. Izgledala je kao budućnost.

Vjetar je pirkao niz Neretvu, topla mostarska noć izgledala je baš poput onih u kojima momak najlakše zaprosi djevojku. Sve je izgledalo nekako lagano, kao da su svi prisutni odbacili desetak kilograma tereta s leđa. Mostar je opet mirisao na dolinu mogućnosti, dok su maleni umjetnici jedan po jedan, što solo, a što u grupama, svirali univerzalne melodije koje spajaju. Da se volja i želja mogu iskazati pljeskom, to bi bilo to.

Na kraju koncerta, svi ozareni, veseli i nasmijani, pružili su ruke jedni drugima, s obećanjem da se skoro opet vidimo u nikad do kraja izrađenoj zgradi Muzičke škole, čija fasada drži, ali je unutra još jad i čemer. Nešto poput samog Grada u kojem se nalazi.

I tako, čak i najljepše noći završe. Momak isprosi djevojku u čarobnoj noći, ona kaže da, a sutra se možda, s prvim pijetlom, otrijezni i predomisli. Tako se i Muzička škola s prvim zracima sunca našla opet sama, na Musali koja više nije bila trg, nego protočni bojler. Ljudi su prolazili, auta su prolazila, obećanja od sinoć još su titrala na vijestima, samo da bi do kraja dana nestala u ropotarnici povijesti.

Drugim riječima – bila je to čarobna noć ujedinjenja. Bila je to topla noć još toplijih obećanja. Pružiše si ruke, obećaše si naporan rad da se projekt izvede do kraja i škole ujedine – i razguliše! Svak' na svoju stranu.

Prošlo je više od godinu dana, a zgrada Muzičke stoji gdje je i bila. Još jedna školska godina je obrnula kalendar. Još jedna generacija jedne i još jedna generacija druge škole došle su do kraja. Još jedna generacija stupila je svaka u svoju školu. A ovamo još samo fasada stare škole zvižduće kako je bilo lijepo te noći. I kako je nakratko Mostar značio novu mogućnost. Da bi se učas sve vratilo na staro. Skupa s onim teretom, svih deset kila i još koje kilo usput.
Bruce Berton uskoro je napustio čelo misije OESC-a u BiH. Političari su se onda vratili uobičajenim stvarima. Od svih tih obećanja opet je ostalo veliko ništa. Do nekog narednog koncerta koji će načas ponuditi mogućnost koju svi kao žele, ali nitko baš toliko „vele“.

Uostalom, nisu li sva naša ujedinjenja takva? Blef s čitavim gradom u ustima, vajne riječi koje mame, ali konkretno ništa ne znače, predstava za javnost i strance, samo da bi na kraju, taman poslije zakuske, razgulio svak' na svoju stranu i usput zgužvao sva obećanja – a papir bacio preko ograde mosta u hladnu Neretvu...

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close