Umro je 1. april.

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prvotravanjska šala. Hoćete li danas iskoristiti taj bonus? Jedan dan koji smo općeprihvaćenim, a nigdje tvrdo zapisanim konvencijama, prihvatili kao svjetski dan zajebancije, spačke, provale, izvrtanja i podvale, daje mogućnost da se šališ i budeš tema ili žrtva šale. I sve s osmijehom, jer to je, je li, taj dan.

Baš kao što je i Nova godina taj jedan dan kada se možeš opustiti, napiti, ostati do pet ujutro bez da objašnjavaš ikome išta, jer što imaš objašnjavati kad je Nova godina, tako je i Dan šale, i to svjetski, bio oduvijek prilika da ozbiljnost ostaviš po strani. Na taj dan, samo reci na kraju svega "aprililili", ti si mogao izokrenuti apsolutno sve, nasapunjati bilo koga, a ovaj drugi bi ispao najveći papak kad bi se naljutio.

Od djece u školskoj dobi, pa sve do onih najstarijih, svi su imali pravo „prodati ili popušiti foru“ na 1. april. "Aprililililili" orilo se pred školama, po uredima su vriskale kolegice, psovale kolege, gunđali šefovi, ali sve se prihvaćalo s naknadnim osmijehom, jer, što reći kad je 1. april?

Svijet je izgledao ozbiljno, država je izgledala ozbiljno, sistem je izgledao smrtno ozbiljan, tetke su izgledale ozbiljno, stariji ljudi su izgledali ozbiljno, na TV-u je program bio posve ozbiljan, a i ti si znao da ako ne budeš ozbiljan onda možeš svirati nekoj stvari. Strah je bio jedno, i dobro je da smo ga se riješili, ali ozbiljnost ne treba miješati s njim, iako je lijek za oboje uvijek bio isti – šala. Dobra šala. Dobar vic. I oni su imali svoj dan. Jedan, ali vrijedan.

Prvotravanjska šala je godinama koristila i kao sinonim za neočekivanu "provalu" koja bi se dogodila tokom godine. "Nije 1. april, nego je zbilja tako rečeno, nije prvotravanjska šala, nego ozbiljna namjera" pisalo se i govorilo– i tu je negdje otprilike počela i jedna pandemija o kojoj se ne govori i za koju još uvijek ne postoji cjepivo. Pandemija crvotočine koja će izgristi svu ozbiljnost.

Naime, s godinama se ovdje sve izokrenulo, i taj okret, koji već odavno možemo mjeriti u nekim segmentima života i u svih 180 stupnjeva, učinio je da je svaki dan ovdje postao kao 1. april. Ne možeš vjerovati, naprosto ne možeš vjerovati, kao da si najednom posve neprimjetno postao statist u nekom posve drugom životnom filmu, u kojem je i najočiglednija zajebancija iz starog života sada sasvim ozbiljan ekspoze u ovom novom.

Gledaš i ne vjeruješ, okrećeš se oko sebe, baš kao u onoj epizodi Seinfelda "The Bizzaro Jerry", sve je naizgled isto, ali je posve obratno. Lideri, političari, premijeri, parlamentarci, svi odreda su neke neozbiljne, nesavjesne i neotesane face. Smiješni ljudi, smiješnih gestikulacija i smiješnog govora. Nesavjesno djeluju, lažu, kradu, izvrću, pritom i ne trepću.

Država je pritom, sasvim očekivano, potpuna "The Bizzaro State". Sve što treba biti, ona to nije. Sistem postoji, čini se, samo radi sebe samog, samo da bi podijelio plaće, sve drugo je bizarna nakupina nadležnosti i nenadležnosti, savršena sprava za trošenje resursa i vremena i bez imalo osjećaja za posljedice. Vrzino kolo stranački podijeljenih funkcija i potpune neodgovornosti. Smiješna strana povijesti. Šteta je što je baš nas potrefila.

I svaki dan iste face, iste izjave, iste emisije, svaki dan ista šala, koja uopće više nije smiješna i koja boli koliko je većiznova repriziraju. Šala koja je prošla dno koje su otkrili Nadrealisti. I ide dalje, dublje...

I dok je na vrhu tako, kao u kakvom humorističnom sitcomu, na dnu je narod posve ozbiljan, mračan, uvučen u sebe. I uvredljiv. Ne vrijeđa ga ni taj cirkus gore, ni svi ti klauni, klovnovi i pajaci obučeni u ozbiljna crna odijela i zavučeni u ozbiljne crne limuzine, nego ga vrijeđa onaj drugi, koji je isti kao i on, ali su svi zajedno u međuvremenu navučeni na istu foru.

Smiješno je to, tužno i tragično, da ti 30 godina netko svaki dan iznova prodaje istu foru – a ti, koji se danas barem možeš usporediti sa zemljama gdje ta fora odavno ne radi, svejedno pušiš.

Domaće je bez premca, reklo bi se. Šuti i puši.

Cijene rastu, bez vidljivog razloga, hahahaha. Plaća nema ovaj mjesec, hahahaha. Uzalud se nadaš većoj penziji, hahahaha. Premijer i Vlada u tehničkom mandatu, hahahaha. Njemu još i sude, hahahaha. Nema veze što nemaju podršku u Parlamentu, hahahah. Nisu provedeni rezultati izbora već dvije godina, hahahahaha.

Uredno nam uzimaju porez, ali svejedno para nema, hahahaha. Samo dižu kredite, zavaljuju nas, hahahaha. Eno opet će o izbormom zakonu, hahahaha. Onaj bi htio, ali nešto neće, hahahaha. Onaj drugi neće, ali glumi kao da bi htio, hahahaha. Nema cjepiva, ali smo izgubili pare, hahahaha. I tako, možeš nabrajati do beskraja....hahahahahagrh...kh...kh....šmrc.

Prvotravanjska kod nas traje cijelu godinu. A ako slučajno zakaže državni nivo, tu je entitetski, ako ne entitetski, šale zbija kantonalno – županijski, hahahaha. A ako i to slučajno omane, Grad je uvijek na usluzi.

I što onda nama u svemu ovome znači taj 1. april?

Ništa.

Besmisao totalna.

Ubili smo ga šakama i nogama.

Čak da kažeš "ovo je dan kao i svaki drugi" nećeš reći istinu. U zemlji u kojoj je svaki dan postao kao prvotravanjska šala, baš 1. april nekako štrči kao jedan od najozbiljnijih.

Uostalom, kakvu god šalu danas da probaš prodati, ne možeš nadjačati institucionalnu šalu koja traje već toliko dugo. Razlog da još jednom kažemo – zato jer je, očito, najjača!

Provala, takorekuć'. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.