A da probamo sa velikom Jugoslavijom?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Glavni urednik uglednog američkog časopisa za vanjsku politiku, Foreign Affairsa, uzeo je godišnji baš u trenutku kada mu je najbliže saradnike pokosila gripa. Jedino je tako bilo moguće da bivši šef Konzulata Velike Britanije u Banja Luci, Timothy Less, objavi tekst pod naslovom „Disfunkcionalnost na Balkanu", u kojem kao recept za dugoročnu stabilnost nudi - uzrok rata!

''Politički mir u bivšoj Jugoslaviji se raspada. Bosanski Srbi i Hrvati pokušavaju ugroziti Dejtonski sporazum. U Makedoniji političari albanske manjine pozivaju na federalizaciju države po etničkim linijama. Srpska manjina na Kosovu insistira na uspostavi enklava nezavisnih od centralne vlade. U Crnoj Gori su Albanci tražili autonomiju. Nacionalisti na Kosovu i u Albaniji traže uspostavu ujedinjene albanske države... Kratkoročno, Washington bi trebao podržavati stvaranje multietničkih država tamo gdje to manjine zahtijevaju. Nakon toga, SAD bi trebao dopustiti da ti manji teritoriji stvore bliske veze sa svojim većim susjedima. U posljednjoj fazi, ti bi se teritoriji odvojili od postojećih država i ujedinili s matičnom zemljom. Hrvatski entitet u Bosni spojio bi se s Hrvatskom; Republika Srpska i sjever Kosova sa Srbijom. Crna Gora bi ili ostala nezavisna ili se pripojila proširenoj Srbiji... Neizbježno je da bi došlo do teškoća i rizika. Srbija bi se morala odreći Kosova, a Albanci sjevera Kosova. Bosanci i Makedonci bi se trebali pomiriti s gubitkom teritorija za koji su emocionalno vezani, i to bez ikakve teritorijalne kompenzacije'', napisao je, između ostaloga, taj neki Timothy Less.

Amerikanci znaju reći kako je, prema jednoj od definicija, ekspert osoba koja je putovala duže od pedeset milja da bi drugima govorila nešto o čemu ne mora nužno imati pojma. Kod Britanaca su kriteriji nešto oštriji: ekspert, naravno, može nemati pojma, ali mora imati malo staža u diplomaciji bilo gdje, eto, recimo, u Konzulatu u Banja Luci.

Kao što dobre ideje nisu krive za ono što ljudi od njih naprave, tako ni loše ne snose odgovornost zbog toga što se nekome učine drugačijim, boljim, pametnijim. Ništa to ne govori o njima, idejama, ali govori puno o njihovim zagovornicima.

Zanimljivo je, međutim, kako Lessu nije palo na pamet slično, a bolje rješenje, ono kojim bi se, kažimo tako, ostavljene etničke grupe opet našle u zajedničkoj državi sa sunarodnjacima sa kojima ih danas dijele granice. Valjda je, drugog objašnjenja nema, želio biti originalan, pa se pravio kako ovdje nikada nije postojala država u kojoj su živjeli skoro svi Hrvati, Srbi, Albanci i Bošnjaci Balkana. Zvala se, je li, Jugoslavija.

Poslužimo se sada, takav je vakat došao, jednom Lessovom rečenicom u kojoj kaže: ''Vrijeme je da se pragmatizam stavi ispred idealizma''. U prevodu, malo slobodnijem, možda je vrijeme da se Hrvatska, Crna Gora, BiH, Makedonija i Kosovo ostave nezavisnosti i opet uđu u zajednicu u kojoj će, kao nekada, Hrvati iz Međimurja i Istre zajedno živjeti sa Hrvatima iz BiH, Vojvodine i Boke, Albanci sa Kosova sa onima iz drugih republika i pokrajina, Bošnjaci iz Bosne i Hercegovine sa sunarodnjacima iz Sandžaka...

No, niti Less, niti naša povijest ne nude rješenja za probleme koji ovdje, na Balkanu, postoje decenijama: Bošnjaka, naime, ima i na Kosovu, Hrvata i Srba u Mađarskoj, kao i Mađara u Srbiji i Hrvatskoj, dok u Albaniji, o gle čuda, žive Albanci. Sve to skupa, lijepo čovjek piše, dovodi do disfunkcionalnosti. Nije li onda logično umjesto velikih Srbije, Hrvatske i Albanije, te skraćenih Crne Gore, BiH i Makedonije - čiji se stanovnici moraju ''pomiriti s gubitkom teritorija za koji su emocionalno vezani, i to bez ikakve teritorijalne kompenzacije'' – zagovarati, recimo, veliku Jugoslaviju kojoj bi pripadale Albanija i Mađarska? Prema onome što je Foreign Affairs objavio, ne da jeste, nego je još bolje: nema emotivnih i terirotorijalnih gubitaka, a ima svega, svakoga i svačega, računajući i Trst!

Talijanska manjina druga je po brojnosti u Republici Hrvatskoj i čini manje od pola posto stanovništva te države. Početkom prošlog stoljeća, međutim, preko 66 posto stanovnika Zadra govorilo je talijanskim jezikom, dok su pripadnici tog naroda činili značajan udio stanovništva i u ostatku Dalmacije, na Kvarneru i u Istri, plus na otocima kojih, hvala na pitanju, ima puno, jako puno. E da se ovo malo Talijana što je ostalo ne bi osjećali usamljenima, a i da se ispravi jedna historijska nepravda, te umire balkanske tenzije, najbolje bi bilo, je li tako, tako je, Trst pripojiti velikoj Jugoslaviji. Uostalom, naš je neko vrijeme i bio, istina kratko, u ona doba kada se Splitu, Grudama, Tuzli, Velenju, Velesu i Nikšiću, glavni grad zvao Beograd.

Tekst Timothy Lessa nije uz ostalo, već je jedino to, neopjevana budalaština, ali ima poentu. Bivši britanski konzul u Banja Luci pokazao je, napisao svojim riječima, kako je i koliko Bosna i Hercegovina utočište za trećerazredne diplomate i (geo)političke diletante čije su, često božanske ovlasti, daleko veće od njihovih izuzetno skromnih kapaciteta i još manjeg poznavanja ne tako davne prošlosti ovog prostora.

Nisu, naime, jugoslavenski ratovi u prvoj polovini devedesetih godina dvadesetog stoljeća vođeni samo zbog etničke mržnje – ona je rasplamsana i iskorištena kao pogonsko gorivo – niti isključivo zbog nekakvih i nečijih ekonomskih interesa, već prvenstveno radi teritorija. Zbog, kako je na početku klaonice pisalo u beogradskim medijima pod Miloševićevom kontrolom: izmjene takozvanih AVNOJ-evskih granica; onoga što nam sada bivši konzul nudi kao rješenje!

Mi za sebe ne možemo, stvarno je neutemeljeno, reći da smo racionalni i zreli – da jesmo ili se ne bi poklali ili bi se do sada nešto dogovorili - ali kakvi su ovi što nam nude pomoć... E ti nisu ni za šamara: šteta je na njih trošiti dlanove. Bolje ih je iskoristiti za aplaudiranje ovim našim očevima, sinovima i unucima nacija. Da, čak i za to, ma koliko nevjerovatno zvučalo.