A gdje su nestali Jugoslaveni?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

O ovome se rijetko govori, no tijekom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini dogodio se strašan genocid o kojem se masovno šuti. Štoviše, iako je riječ o genocidu zastražujućih razmjera, prešućuju ga gotovo svi, od međunarodne zajednice, preko domaćih konstitutivnih i nekonstitutivnih pa sve do prečesto preglasnog nevladinog sektora. O genocidu nad 242 682 osobe ne govori se baš kao što se izbjegava govoriti o genocidu nad američkim Indijancima, afričkim crncima u nekoliko navrata, Indijcima tijekom vladavine britanskih kolonizatora, Aboridžinima u Australiji...

Nešto više od 240 tisuća Jugoslavena su proglašeni za agresore u proteklom ratu zbog činjenice da je brutalno zloupotrijebljeno njihovo ime za Jugoslavensku narodnu armiju (pazi, bila je i narodna pa narod nije proglašen agresorom, dapače, masovno se negira da je riječ o civilnom ilitiga građanskom ratu). I na kraju krajeva, iako su u ratu bili sukobljeni Srbi i Bošnjaci i Hrvati, ogroman broj Jugoslavena su izbjegli, raseljavani, prognani, ubijani, zatvarani, silovani, pljačkani, nad njima je izvršena kristijanizacija, islamizacija, asimilacija, deratizacija, kapitalizacija, demokracija... Do te mjere da su danas u potpunosti nestali.

Narod koji je zabludom narod

Nemojte mi sada iznositi tezu da su ti ljudi pola stoljeća živjeli u zabludi. U zabludi je onda živio i Josip Juraj Strossmayer. U zabludi onda živi svaki Amerikanac, a ja ne vjerujem da bi Sjedinjene američke države olako prešle preko činjenice da netragom nestane 242 682 Amerikanca između dva popisa stanovništva. "Melting pot" nije nikakva zabluda, to je prirodan socioevolucijski proces, evo ti Europe kao najbolji primjer nadnacionalnog identiteta. Na kraju krajeva, nitko nikad nije rekao Hercegovcima da su u zabludi ili da je herceg Stjepan ili bilo koji njegov poklonik živio u zabludi kada su se tako imenovali. Ne kaže nitko ni Vulkancima ni Klingoncima da su u zabludi kad se tako izjasne. Pobogu, ljudi, svaka je nacija umjetno organizirana i dogovorena!

Prvi službeni dokaz za ovaj stravičan zločin pojavio se objavljivanjem rezultata popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini 2013. godine. Najprije da razjasnimo da u Bosni i Hercegovini u odnosu na 1991. godinu fali 846 tisuća ljudi, otprilike 133 tisuće Bošnjaka, 279 tisuća Srba, 216 tisuća Hrvata. Sve objašnjivo, u odnosu na posljednji popis stanovništva, mnogo je manje stanovnika generalno, rat je učinio svoje, pobijeno, raseljeno, emigriralo, i otprilike je svaki od konstitutivnih naroda u ovoj zemlji zakinut za previše tisuća pripadnika. No Jugoslaveni su jedini izbrisani.

Nemojmo baljezgati da su Jugoslaveni zapravo Srbi ili da su Jugoslaveni Hrvati pod utjecajem velikosrpske propagande ili da su Jugoslaveni zapravo neprilagođeni Bošnjaci. Jugoslaveni su generalno bili ljudi koji su svoje postojanje usmjerili ka stvaranju boljeg života, razmišljali su o zdravstvu, obrazovanju, zaposlenju, kulturi, zabavi, jednom riječju, emancipaciji. A rjeđe o vjeri i naciji i sličnim pitanjima. U jednu ruku, to je bio prijelazni stadij identiteta ka onom ultimativnom, a to je da je čovjek kozmopolit i da domovine nema nego je dom ondje gdje ti je dobro živjeti. Sad kada val iseljavanja ne može zaustaviti ni dolina smilja, dobro se sjetiti njihovih ideala, jel da.

Nisu tu ni bili, tad će reći svima

Ti ljudi, nadnarodnoga identiteta, ostavili su traga, a imaju i svoje spomenike. Istina, brisali smo ih pa je tako primjerice njihov spomenik na Makljenu danas teško prepoznatljiva ruina. Neke od njih, poput Partizanskog groblja u Mostaru, turisti danas teško mogu i pronaći. Ali teško je ipak negirati postojanje tog naroda. Teško će ih biti i izbrisati u potpunosti, ma koliko mi odugovlačili s objavama rezultata popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini. Na kraju krajeva, bosanski krstjani, mada im se također negira prepoznatljiv društveni i individualni identitet, i danas su dio povijesnih udžbenika. A tako će jednom biti i sa Jugoslavenima. Kad izrastemo iz naših preuveličanih nacionalnih strahova zvanih entitet, legitimni predstavnici, nacionalna skupina predmeta, vjeronauk u školama...

Sve će to jednom proći, dragi moji, teško da će ikoga duša zaboljeti zbog genocida nad Jugoslavenima, čak i same potomke tih Jugoslavena. Ali što ćete vi odgovoriti svojim potomcima kada vas budu pitali za ono što ste između dva popisa izgubili, a bila je glavna preokupacija skupine koja je živjela u zabludi da je narod, Jugoslavena: dom, posao, zdravlje, obrazovanje, budućnost. Hoćete li reći svojim potomcima da ste budućnost prokockali jer su u nju vjerovali Jugoslaveni, a oni su generalno bili u zabludi?!