A ne, nećemo mi nigdje odavde!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da vam budem iskren, siguran sam kako velike odgovore čovjek može pronaći u naoko malim stvarima. Šum rijeke, lavež psa, ljudski pokret, pogled koji ne prati rad usana, sve to su znaci. Iako, po prirodi, nekako smatramo da grandiozne spoznaje traže i grandiozne muke i odricanja, nekako sam siguran da je igra postavljena skroz drugačije – i da sve što treba znati ne mora biti daleko negdje, skoro pa nedokučivo, nego je, baš naprotiv, sve to ušuškano tu oko nas, na dohvat ruke.

Da ne duljim previše i ne smaram vas filozofiranjem, ispričat ću vam ovdje jednu fenomenalnu priču, jedan događaj koji se zbio prošlu subotu, a koji je meni, eto, idealan za objasniti neke stvari i koji u meni ne da budi optimizam, nego mi ga zakucava na maksimum! Naime, zamislite sada situaciju u kojoj na jednom mjestu imate gomilu ljudi, recimo onako odokativno, par tisuća duša. Uglavnom mladi, ali ima tu i onih u srednjim godinama, pa i starijih,  ima i onih koji su tu obiteljski, ima onih koji su u krugu prijatelja, ima onih koji su došli samostalno.

Blago onima koji progledaše…

I muškaraca i žena. Ima ih i radnika i onih koji bi rado radili, i doktora i inženjera, umjetnika i onih koji će to tek postati, ima onih koji su vidjeli svašta i onih koji bi voljeli da nikad nisu. I svi su u toj šarenoj masi kao jedno, po šesnaesti put u miru i bez incidenta, druželjubivi i raspoloženi, svoji, a opet svakome na raspolaganje, jer druženje traje i traje…I svi su tu, kao jedna sretna mješavina, troše dugo očekivana tri dana jednog fenomenalnog festivala na Širokom Brijegu, po šesnaesti put okupili su se na Borku, pored rijeke Lištice da proslave to što jesu. I što je s njima još toliko njih koji su to isto.

I ne samo Širokobriježani, nego i prijatelji iz čitave Hercegovine, mladi iz drugih gradova srca našega, ali i gosti iz Sarajeva, Zagreba, Rijeke, pa čak i dalje…sve do Beograda.  Ta tri dana West Herzegowina Festa, Grad Široki Brijeg opravdava svoju nedavno stečenu titulu grada!  Ne treba biti skroman, zahvaljujući Goranu Bogdanu i Nikoli Galiću, te još nizu drugih ljudi koji su se skupili u grozd organizacije, njihovom entuzijazmu i volji da u svom kraju imaju ovakvo nešto, da daju svom gradu i ljudima dimenziju više, čak i oni iz velikih gradova regionalnih centara ostanu bez teksta svaki put kada dođu i vide to čudo u srcu Hercegovine.

Čuđenje u svijetu

WHF, dragi moji, nije običan festival. Ni po čemu! I ako treba, rado ću svjedočiti pred svakim tko tvrdi drugačije. A kao dokaz zašto nije običan, nego čuđenje u svijetu, k'o oni pjesnici iz slavne izreke A. B. Šimića, poslužit će, osim karaktera i strukture festivala nad kojom se i danas iščuđavaju najveća kulturna imena s ovih prostora, i ova moja mala priča s koje sam tako lako skrenuo maloprije, pa je red da se vratim na nju.

Naime, treća i završna noć festivala, negdje oko jedanaest sati, taman kad su svi okupljeni spremni na vrhunac  WHF-a, stiže dojava da se netko odlučio igrati, pa kao u filmovima dojavio policiji kako je negdje na prostoru festivala – ni manje ni više nego eksplozivna naprava! Ne ulazeći u razloge zbog kojih je netko, eto, odlučio nazvati policiju i reći da stvari stoje tako kako stoje, svima vam je jasno da bi u 99 posto slučajeva to bio nož u srce jedne zabave, koja se ima prekinuti i to taman kad je na vrhuncu.

I sad, dragi moji slijedi ono što ovu priču čini velikom pričom – organizatorima se stegnulo u grlu, šok je sve to, miješaju se emocije, no kao prvo ipak treba zamoliti ljude da napuste prostor, iako svi osjećamo da je dojava lažna, da se netko tek tim činom isfurao, ali znamo i poštujemo procedure. No, potpuno neočekivano za neke bosansko – hercegovačke standarde, ljudi umjesto negodovanja ili ne da Bože, panike, slušaju na prvu  i izlaze izvan prostora održavanja festivala. U miru i bez psovke, bez nepotrebnih pitanja, kao da je to posve normalno – i bez ikakve trke, stampeda, vriske, kao da se to događa po tko zna koji put, okupljaju se iza ograde, čekajući da institucije odrade svoj posao, da stignu pirotehničari.

Kad znaš tko si i što si, sve je lako!

Subota je i kasna je noć, svi znaju da će proces trajati, treba vremena da se ekipa iz MUP-a okupi i organizira, ali malo tko da ide doma. Gledam i ne vjerujem, netko je htio zabiti nož u srce festivala, a ono pumpa kao da se ništa nije dogodilo, zapravo, ono pumpa jače no ikada! Unutra, preko ograde, ostala je bina s upaljenim svjetlima, štandovi s pićem, šatori, grill, ali to ne smeta ljude da s druge strane ograde u mraku nastave kako su naumili! Priča se, pjeva, druži, prolazi prvi sat, prolazi i drugi sat, već je debelo iza ponoći, već je sasvim dovoljno vremena prošlo da se bez naknadne pameti ode doma ili negdje drugdje, čak i u Njemačku, ako baš hoćete, ali ljudi ne idu!

Gledam i još jednom ne vjerujem – puna dva sata u zagrljaju noći nakon pomračenog  Mjeseca, uz šum rijeke i toplinu noći, ljudi sjede i razgovaraju, druže se poznati i oni koji tek postaju poznati jedni drugima, šale se i smišljaju nove nezaboravne fore, ponekad upitaju za stanje, ali ne idu nigdje! U mom bi rodnom gradu razgulili oko jedan čak i da je sve bilo u najboljem redu, ali ovdje ne. Nije to ni trenutan prkos, nije to ni ono kad kaže da je u ljudima zbog nečega proradio inat, to je čista nepatvorena priroda, nešto što je šesnaest godina raslo, od klice pa do bogate krošnje. To je stanje duha. To je pravo na svoje. To je naša priča koju ne damo nikome!

Džaba si krečio, majstore!

To je ono što je jače od svakog mračnog nauma, od svakog „šaljivdžije“ koji se ufurao da je u holivudskom filmu, koji je umislio da je jedini bitan, da svoj jal ima liječiti prekidanjem tuđe sreće, da može prekinuti nešto što je sada već neraskidivo.

Vrijedna ekipa iz policije napokon stiže i odrađuje svoj posao, pirotehničari daju dozvolu da sve ide dalje – i učas svi oni  ljudi koji su dva sata svog života proveli u mraku iza ograde, nekome od vas koji čitate to bi možda bilo lak i prestrašno, sada u miru i dostojanstveno ulaze – samo da bi svjesno i sa potpunom namjerom postali dio najbolje noći WHF-a ikada! Mislim, zovite vi to i inatom ako treba, ali to nije tek tako jednostavno objasniti u jednoj riječi!

Taj voljni faktor, ta emocija koju su ljudi te noći odlučili ostaviti, ta, hajde da je nazovemo, solidarnost organizatora i publike, izvođača i gostiju, na kraju su jednu noć na papiru osuđenu na propast pretvorili u trijumf hercegovačkog duha upletenog u veliku regionalnu priču kakva WHF odavno jest!  I koja je prst u oko onima koji se rasipaju predrasudama o ovdašnjim ljudima, mjestima i čitavom jednom narodu, i onima koji se ovdje zdušno trude da te predrasude i opstanu.

Da vam budem iskren, siguran sam kako velike odgovore čovjek može pronaći u naoko malim stvarima. Ova stvar i nije toliko mala, čak naprotiv, ali odgovor je definitivno ostao u zraku čak i kad su se, s ranim jutrom, svjetla pozornice zgasnula – nećemo mi, dragi moji, nigdje odavde! Samo da znate…

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.