Abeceda Izbornog zakona

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Politička snaga i sposobnost preživljavanja na vlasti Dragana Čovića ne mjere se brojem njegovih, od ostalih partnera na poziciji prihvaćenih inicijativa, već izostankom posljedica nakon neuspjelih prijedloga koje je odaslao.

''Uvjeren sam da ćemo završiti priču o izmjeni Izbornog zakona, jer jedan narod ne treba drugome birati predstavnike u vlasti. Ništa drugo ne mijenjamo, već samo kako izbjeći procedure da prije svega Bošnjaci ne biraju predstavnike Hrvatima i obrnuto. Mi ćemo nakon izbora 2018. godine svakako morati mijenjati Ustav BiH. Apelujem da dođemo do rješenja, što i prema odluci Ustavnog suda BiH moramo uraditi u prvih šest mjeseci ove godine. Bili bismo naivni kada bismo vam sada otkrivali plan B i C po pitanju Izbornog zakona BiH. Ako ovaj prijedlog nekome nije dobar i ako neko misli da se ovim dijeli FBiH, imamo i mnogo drugih prijedloga gdje nema nikakvih podjela. Izmjene izbornog zakona ćemo sprovesti, ako ne planom A, onda planom B ili C", izjavio je čelnik HDZ-a i hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

E, zamislimo sada da je Bakir Izetbegović smislio novi Izborni zakon, poslao neke svoje karamatiće da po televizijama prijete povratkom na stanje od prije susreta i zbivanja u Daytonu, pa onda, nakon odbijenice iz Hrvatske demokratske zajednice, izjavio kako ima ''i mnogo drugih prijedloga gdje nema nikakvih podjela'', te dodao: ''Izmjene izbornog zakona ćemo sprovesti, ako ne planom A, onda planom B ili C". U tom slučaju, krvi bi mu se na slamku napili i SBB i SDP i DF i GS i GRAS i ViK i CIK i RAK i PIK Vrbovec i gdje ima koja skraćenica.

Čović, međutim, svoje opozicionare, sve one neke republikance, mesare, pravaše, dugoprugaše...doživljava kao mužjake komarce: malo zuje, znaju biti i iritantni, ali ne bodu. Uglavnom, eno ih, postoje, objave ponekad neko saopćenje i to nije skoro sve, već - sve.

Nebojša Radmanović, nekadašnji član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske i bivši visokopozicionirani član SNSD-a, kazao je uoči izbora 2010. da su političari u BiH postali taoci svojih birača. Umjesto da im govore ono što bi trebali čuti, oni im se obraćaju prepričavajući njihove, biračke, često krajnje nerealne želje i očekivanja, jer u suprotnom rizikuju gubitak izbora na koje se kod nas, osim sa olovkom i ličnom, ide i sa upalom raznih, mahom ratnih emocija.

Istini za volju, nije ni Čović nesklon velikim obećanjima, samo što ih, kako vrijeme odmiče, reducira. Hrvatska federalna jedinica, odnosno entitet, sveo se na hrvatsku izbornu jedinicu, a ona, evo, na nešto nepoznato pod šiframa B ili C. Izetbegović, međutim, taj luksuz nema: svaki njegov eventualni ustupak srpskoj ili hrvatskoj politici korak je bliže padu s vlasti.

Da je famozni plan A - onaj koji ''nekome nije dobar'' i za koji taj ''neko misli da se ovim dijeli FBiH'' - SDA prihvatila, na prvim narednim izborima bi ih pomeo ili najbliži partner, dakle Radončićev SBB, ili moguća koalicija SDP-DF-GS plus, eventualno, Naša stranka. Pri tome, dovoljan bi im bio jedan jedini argument, onaj otrcani o tome kako je Izetbegović pristao na podjelu inače cjelovite države u kojoj su samo dva entiteta, deset kantona, jedan distrikt i tri etničke zajednice koje se o prošlosti mogu dogovoriti da je bila, o sadašnjosti da je nikakva, dok bi na pitanju budućnosti mogli malo i zaratiti.

Stranka demokratske akcije je u termninalnoj fazi: zastupnici je napuštaju, Radončić se opet osokolio, formalno lijevi blok opozicijskih stranaka pokazuje ozbiljnu spremnost na ujedinjenje, od obećanih, novih 100.000 radnih mjesta, dvije trećine je u Njemačkoj, još nešto malo u Hrvatskoj na izgradnji apartmana i za šankovima sezonskih kafana, dok za ostatak treba imati Izetbegovićevu preporuku, niz visokih dužnosnika joj se, umjesto po stranačkoj centrali, povlači po sudovima, od državnog i entitetskog premijera, Denisa Zvizdića i Fadila Novalića, može se sastaviti samo Dino Konaković, revizija tužbe protiv Srbije za genocid završila je blamažom epskih razmjera...

Zapravo, posljednji adut SDA je pobjeda nad Draganom Čovićem, samo što se ona ne može dogoditi bez njegove saradnje. Njemu, očito, nije mrsko pomoći. Kao što mu nije ni teško. Svaki rasplet mu je povoljan, jer što god činilo plan B ili C više je nego što ima sada.

Naravno, odustajanje od famoznog plana A tumačit će se i kao njegov ustupak SDA-u, ali on zbog toga sigurno neće snositi nikakve posljedice. Jednostavno, nema ga ko maltretirati: hrvatska opozicija je jaka k'o stiropor, dok će ova što se predstavlja kao građanska prije naći izvor nafte u tramvaju koji vozi od Ilidže do Baščaršije, nego glasača u Posušju ili Neumu. SDA bi, međutim, mogla itekako profitirati: spasiti se od poraza i još dobiti priliku da, baš onako erdoganosvki, Izetbegoviću osigura mandat za koji se, prema sadašnjim pravilima, ne može niti kandidirati.

U politici, kako je govorio Winston Churchill, ne postoje vječne ljubavi i mržnje, već samo vječni interesi. Dvije najveće stranke kod Bošnjaka i Hrvata interes imaju – i godinama ga tako ostvaruju – u zajedničkom vladanju. Pri tome, u SDA-u znaju da drugog, relevantnog i njima poznatog partnera među Hrvatima ne mogu naći – osim da ga sami sebi izaberu, što će za posljedicu imati nered na kakav čak ni mi nismo navikli - dok su u HDZ-u svjesni kako se sa Nikšićem, Komšićem i, njim pogotovo, Bajrovićem, neće moći dogovoriti niti na kojoj strani svijeta izlazi Sunce.

Zato nije pitanje jesu li se Izetbegović i Čović već nešto dogovorili, jer možda još i nisu, ali hoće. Zatim će to svaki već nekako predstaviti kao vlastiti trijumf i istovremeni poraz druge strane. Izetbegoviću će, istina, za tu egzibiciju trebati i lukavstva i truda. Draganu Čoviću samo govornica i mikrofon.