Od Kulina Bana do PR dana…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Čitam intervju jedne veleposlanice na odlasku iz ove naše zemlje i, zanimljivo, rekoh sebi i ovaj put - svaki put kada veleposlanici odlaze iz BiH otvore se, kao da skidaju teret s leđa, i počnu govoriti kako je i što je. Počnu govoriti ono što svaki čovjek ovdje, koji vidi i čuje svojim čulima, odavno već zna.

Osjećam tada kako nema više onih standardnih floskula kojima nas inače zasipaju, onih stotinu puta izgovorenih fraza da je jedino rješenje da ljudi ovdje trebaju odabrati najbolje i da ne vide razloga zašto se to ne događa. Mislim, ne mogu političari, pa ni veleposlanici bez floskula i fraza, to im je nekako u krvi, ali na odlasku ih uvijek biva manje i nekako su utopljene s otvorenim lamentiranjem o realnom stanju na terenu.

Najednom nije ekonomija na prvom mjestu i kao osnovni problem ipak se u prvi plan izbacuje ono što zbilja najviše smeta – a to je što i dalje živimo na tekovinama proizašlim iz ratnih zbivanja i što se u ovoj zemlji i dalje drže ratne linije, samo na drugi način. I što netko kada spominje pomirenje i zajedništvo uvijek računa da to bude po njegovom aršinu, kao jedino prihvatljivo. Normalno da je u takvim okolnostima sasvim logično da imamo tri korpusa koji žive u svojim vlastitim svjetovima, u svojim vlastitim istinama i tužna je činjenica da se iz godine u godinu zbog sve većeg broja laži sebi samima ponaosob, zapravo mogućnost zajedničke istine sve više i više smanjuje. Jer oni kojima odgovara učahurenost od toga sasvim dobro žive, a odgovara im da svi ostali stalno tapkamo u mjestu, jer puno je lakše s onima koji tapkaju, nego onima koji trčkaraju okolo.

'Ko o čemu, ja o kalendaru

Onaj pun kalendar datuma zaokruženih crvenom ili crnom olovkom pri tom nam nimalo ne pomaže. Taman kad čovjek pomisli da su nas ostavili desetak dana na miru i da smo pušteni da radimo ono što čovjek najbolje zna, dakle da živi, radi i djeluje u smislu da provodi dan u pokušaju zarađivanja za život, i gdje sasvim je normalno da to radi u suradnji s onim drugima, što, da se ne lažemo, u ovoj zemlji odavno nije senzacija, ali nedovoljno je da brijege dere - eto ti ga neki važan datum iz bliže povijesti da nam padne k'o sjekira među friško uspostavljene kontakte. I da nam k'o iznenadna poplava sjebe senzaciju za duži period i brijege vrati na početnu udaljenost od dna.

Iz rata smo izvukli datume koji nas dijametralno razdvajaju i sudba nam je takva da svake godine iznova proživljavamo Beskrajan dan po više puta. Tri verzije svakog datuma, tri različite priče, tri različita Dnevnika, tri različita pogleda na prošlost, sadašnjost i budućnost, na Ruse, na Arape, na EU. Naprosto čovjeka koji ne želi da mu godine kurcu prolaze raduje kada dođe neki datum u kojem su samo dvije strane i dvije verzije, sa dva Dnevnika, pa da barem treća, još ako je ta treća nazivno njegova, jedan dan odahne.

Svjetsko, a naše…

I kao da nam nisu dovoljni samo lokalni datumi, uguzili smo se ovdje i u velike svjetske datume i prilagodili ih recentnijoj nam povijesti, sve po principu najboljeg PR-a, pa smo, evo, neki dan imali situaciju u kojoj se Dan pobjede nad fašizmom, u cirkusu kakav ovdje jeste, prilagodio tročinskoj Bosni i Hercegovini - u jednom dijelu zemlje proslavljao radno, ali zato iznimno zlatousto, s prigodnim bajkovitim repertoarom i salatom od baba i žaba kao standardnim specijalitetom, gdje se devedeset treća i četrdeset peta stapaju kao sestre blizanke, a u drugom dijelu neradno s prigodnim retuširanjem povijesti kako to već godinama biva u nacionalnoj uravnilovki, a ovaj put i u ogledalu friške svjetske raspodjele moći, devedeset druga i četrdeset peta spojile su se kao obrve Momčila Krajišnika u jednu beskrajnu pobjedu.

Tragično izgubljena u vlastitim dogmama treća strana kao i uvijek ne zna ni odglumiti barem jedan igrokaz, barem jednu priredbicu za deveti petog, pa makar i nazor, s nadom da možda uđe vremenom u naviku. Ovako osta' dojam da na ovoj strani nitko nije dočekao '45. na strani pobjednika, što nije točno, ali kad toliko šutiš i udaraš u klin umjesto u ploču, onda će drugi umjesto tebe svirati svoju ploču, a ti ćeš im samo dati za pravo da su svi okolo antifašisti, makar se prije dvadeset pet godina zbilja malo tko sjetio takvim nazvati od silne nacionalne euforije, posve jednake tvojoj. Inače, dovoljno bi bilo baciti pogled u susjednu bašču i vidjeti kako se to radi. Jer nije toliko ni bitno hoćeš li se sebi svidjeti, koliko da se svidiš onome tko te izdaleka gleda.

Odoh ja, nos' vas Đavo!

Elem, veleposlanica na odlasku tvrdi kako bi bilo dovoljno u ovoj zemlji raditi na jednom zajedničkom projektu, pa bi sve bilo bolje, ali kako joj je sada jasno da nema volje u ovoj zemlji, čak ni da se radi na zajedničkom europskom projektu. I razočarana je jer političari ovdje spominju i dalje samo rat, zločine, zaštitu i obranu. Jasno je da je jedina volja ova koja se godinama ispoljava, zar ne?

Na kraju krajeva, uvijek po tim jadnim političarima, a ne vjerujem da bi se itko drugi drukčije ponašao na njihovom mjestu jer su oni ostavljeni u win – win situaciji da, baš poput Messija, svako malo imaju gol šansu. Kad god zatreba u ovoj konstelaciji stvari rat i njegovi značajni datumi samo se izvuku, kao lopta Messiju na 18 metara. A to je uglavnom gol. U zemlji u kojoj su svi branili, a nitko nije napadao, u zemlji u kojoj jedva nađemo datum oko kojeg se svi donekle slažemo, u zemlji u kojoj svatko gudi svoju bajku, u zemlji u kojoj je „samo naša slatka laž“ suštinski nositelj istine, je li moguće naći bilo kakav zajednički projekt oko kojeg će biti konsenzus i oko kojeg ćemo svojski zajednički raditi?

Mislim da je moguće, ali bi sve varijante morale ustuknuti pred jedinom mogućom, koja, nažalost po one koji misle da je tako, nije ona koju trenutno zagovaraju i koju kuju u zvijezde kao jedinu pravu i Bogom danu. I uključivala bi kalendar u kojem se datumi ne množe iz godine u godinu, nego dijele da nas ne bi dalje dijelili. A ako nismo za tu varijantu, ako niste spremni ponešto od nadoziđanog sami srušiti, ponešto od napuhanog ispuhati, nešto od bolnog zanemariti, i nešto od proživljenog zaboraviti, onda jebiga…Ako tvrdite da je nemoguće i da nema kompromisa kad su neke stvari u pitanju, onda ništa, kao da vam nisam ni spomenuo. Nastavite dalje.