Alisa u čudo zemlji

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Gledao sam taj dolazak gospođe Mogherini u prošlu subotu i čuo sam tu njezinu izjavu da krupnim koracima grabimo ka EU. Na moment mi se učinilo kao da je gospođa zapravo Alisa, s druge strane ogledala, i da joj je jednostavno greškom ostao tekst s one tamo strane, gdje postoji neka Bosna i Hercegovina koja stvarno grabi krupnim koracima. Ova naša, da ga jebeš, nije ta.

A ja sam stvarno, bez zezanja, u svojoj mladosti stajao pred zrcalom i razmišljao o tome kako sam sretan jer živim u jednoj ehm...prilično razvijenoj zemlji i kako je stvarno crnjak kad se rodiš tamo negdje u Bangladešu ili Etiopiji, pa nemaš šanse, čovječe, u startu si donji i čitav život si sretan ako radiš za dolar dnevno, jer ti imaš posao, za razliku od drugih koji žive u agoniji i čitav život im se svede na prazan pogled i još prazniji želudac u očekivanju neke strane TV ekipe ili Bono Voxa, koji će te takvog jadnog i iznemoglog snimiti u prolazu, uslikati se s tobom i to onda pokazati u onim emisijama koje trebaju natjerati zapadnjake na empatiju između dva punomasna obroka.

Je l' i ovuda prošao Bono Vox?

Kad sam imao petnaest nitko me nije mogao uvjeriti da nisam rođen pod sretnom zvijezdom samom činjenicom da sam rođen tu gdje jesam. Hvala ocu, hvala majci, domovina mi je izgledala sasvim cool, a Mostar i Hercegovina u srcu te domovine kao da sam svojom rukom gađao gdje ću se roditi, tako da teško da sam čeznuo za tamo nekim dalekim razvijenim zemljama, jer i ovdje mi je bilo prilično lijepo – možda su bila u pitanju kokošja prsa, ali ostatak muskulature nije bio loše razvijen.

Uostalom, na TV-u su prikazivali svu tu bijedu iz dalekih krajeva od koje smo mi bili udaljeni, činilo se, stotinama godina i tisućama kilometara, a od malena me je naučilo da jedem što mi se servira i da ne izvoljevam puno. Tako da mi je naš grah svakako izgledao puno bolje od nečijeg praznog tanjura, a to što je napolju nekome mirisala pizza sa inćunima i kavijarom i što je umjesto lukom nabijene pljeskavice mogao puhnuti tri hamburgera prihvatio sam kao nepotrebno pretjerivanje. Nečija bijeda u Africi ili Aziji izgledala mi je puno strašnije nego moj eventualni manjak čvrste valute i materijalnih dobara u odnosu na tamo nekog Amera, Engleza ili Nijemca.

Tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje

Eh, da, ne možeš me uvjeriti da nismo baš zbog toga s visine gledali na sve te „nesvrstane prijatelje“ koji su se, taman što su izvojevali sanjanu slobodu i neovisnost, gušili u nepotizmu i sadizmu domaćeg vođe, umirali u postkolonijalnoj depresiji kakvo nosi društvo nespremno na borbu sa naglo oslobođenim međunacionalnim tenzijama i stenjali pod pritiskom vlastitih oligarha ili apsolutistički nastrojenih likova u uniformama sličnim onoj Titovoj maršalskoj. Idi Amin Dada, Mugabe, Bokasa i Čombe…to je bila ta ekipa. Mugabe je, čini mi se, još uvijek živ.

Čitao sam, u ono vrijeme kad više nije bilo Broza, pa su i Nesvrstani postali u našim medijima ono što su oduvijek i bili – jedan veliki Muppet Show, kako su mnogi od njih dužni bivšim kolonizatorima i njihovim bankama do guše, kako raja crkava od gladi dok debeli vođa ždere i napaja familiju, i da od sve nezavisnosti imaju samo zastavu s kojom jedino mogu mahati da rastjeraju muhe ili je zabiti u gladni šupak, ali me nije bilo previše briga, živio sam tu na pragu zapadne hemisfere i pred sobom sam imao svijetlu budućnost – svi su govorili o demokraciji i pluralizmu, o otvaranju tržišta i prebacivanju na tržišnu ekonomiju. Mislim, jebeš zlatne kašike kakva je to tada bila spika. Nitko me nije mogao uvjeriti da jednog dana neću okruniti svoju ljubav prema mehanici i završiti negdje u Sokolu na konstrukcijama mlaznih aviona ili možda kakvog modernog autobusa.

Zajebi krizu u Parizu

Život se, što kaže Hladno pivo, činio kao švedski stol, bez obzira na to što nije bio baš dolćevita i bez obzira što se stalno, otkad pamtim, govorilo o krizi, o potrebi stabilizacije i stazanja remena, zajmovima za zapošljavanje i MMF-u koji nam puše za vratom. Bez obzira što sam najranije školske dane proveo ustajući se puno ranije da bih uhvatio mjesto u redu za kruh i mlijeko, što pamtim točkice za kavu i ulje i još negdje na nepcu imam neprobavljivi okus šećerne table, kao solidan petnaestogodišnjak imao sam puno pravo biti optimist. Jer, ono glavno, bez obzira na sve, postojao je neki optimizam u zraku, a njega su širili ljudi koji su vjerovali da nismo k'o fol. U medijima, u javnom govoru, na pijaci… Čak i kad se brod opasno nagnuo na stranu i kad je pramac počeo bježati od krme, čak i kad smo znali da nisu stričevi i tetke išli vani iz jebiguzluka nego iz potrebe, još uvijek je bilo optimizma. Nije bilo malo onih koji su i nakon prvih pucnjeva i prvih mrtvih govorili – ma, proći će to, za koji dan…, nije bilo malo onih koji su nakon što se barut stišao govorili – popravit ćemo, nije toliko loše. Uvijek je bilo onih koji su vjerovali, čak i bili sigurni, da mi ipak nismo tek tako, k'o fol.

Navika se teško stvara, zato ne blijedi lako. Ponekad me uhvati iskren smijeh kada pročitam nečiji komentar tipa „Razbit' ćemo ove levate…“, jer me podsjeti da mnogi od nas i dalje imaju onaj dojam da žive u velikoj i prilično važnoj državi, koja možda jest dužna MMF-u i ima problema sa financiranjem, ali je to samo prolazna faza u vječnom jačanju. Popravit ćemo, nije toliko loše…Nažalost, ne samo da ne živimo u jednoj takvoj državi, nego živimo u zemlji koja je, tek što je izborila slobodu i nezavisnost (upiši slobodno ime zemlje) zaražena afričkim virusom. I u kojoj je društvo propalo na nivo plemena i da smo nimalo ozbiljni, nego smo baš k'o fol. A optimista ima još samo po profesiji.

Humpty Dumpty, Tweedledum i Tweedledee

Kontam, sa svojih četrdeset banki, stojeći, evo, ispred zrcala, sa stalnim mamurlukom od zadnjih dvadeset i pet ljeta – postoji li u ovoj zemlji neki mladić od petnaest godina koji stoji pred zrcalom i kaže si – E, jesi sretan čovječe! Rođen si u super zemlji, s cool okruženjem, pesrpektiva je tu oko tebe, samo treba odabrati pravu od barem pet ponuđenih mogućnosti…Kladim se da takvih ima taman toliko da stanu u onaj maleni adresar ili na kakav omanji spisak. A ostali stoje pred svojim odrazom i razmišljaju da se ubuduće gledaju negdje drugdje, na drugom kraju geografske karte.

Također, pitam se postoji li tamo negdje napolju, u nekoj iole razvijenoj i optimističnoj zemlji, neki mladac koji u ovom trenutku sa svojih petnaest imponira sebi razmišljanjem kako je sretan što je rođen gdje je rođen, jer što bi da je, jebiga, rođen u tamo nekoj zemlji na Balkanu? Pa da čitav život živi u neprestanoj jezi, strahu i neizvjesnosti, da je sretan što radi, pa makar i za neku crkavicu i da mu slobodu i nezavisnost daju samo na zastavi, koju može zabiti u gladan šupak ili njome rastjerivati muhe.

Hoću reći, ne valja stajati ispred ogledala i previše kontati. Točno možeš, a da i ne skužiš, u djeliću sekunde skliznuti na drugu stranu, baš kao Alisa u onoj knjizi. I onda živjeti neki drugi život, u nekom alternativnom svijetu. Upravo onakvom svijetu kakvom si se smijao i od kojeg si se činio stotinama godina i tisućama kilometara udaljen.