Lovac na Jelene i Ukazanja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mogao bih ja sada krenuti s pričom o utjecaju manihejstva na širenje vjerskih doktrina na Balkanu, ali ako vas baš toliko zanima povijest abrahamskih religija, pročitajte neku knjigu o tome ili zaguglajte kakvu sažetu verziju, zato ću potrebu za materijalnim priznanjem onostranog objasniti prispodobom.

Taj jedan kolega naš, hvalisavac, kazanova, ali i lovac, čisto igrom slučaja, ne sad da voli “obogaćivati” svoje doživljaje izmišljenim elementima baš zato što je lovac... ali tu je to negdje. I priča on nama jednom jednu od tih svojih nakićenih epizoda kako je negdje ulovio ni manje ni više nego košutu.

Nakitio je on nekih dvadesetak minuta priče/bajke kako se šuljao, kako je strpljivo nišanio, kako je opalio... i baš u trenutku kad ju je napokon vješto dokrajčio:

“Znači, zgrabim je za noge i prebacim preko ramena...”, utom ga prekine poziv na mobitelu.
Isto je tako valjao dvadesetak minuta i mi smo počeli već zijevati čekajući da završi svoju anegdotu, kad završi razgovor.
“Gdje smo ono stali?” upita nas.
“Kad si joj noge preko ramena prebacio”, odgovori mu kolega.
Lovčevo se lice ozari.
“Kad sam joj noge prebacio preko ramena pa joj ga snažno nabio, rekla mi je kasnije da me nikad nije zaboravila, kako joj je dobro bilo te noći!”

Lovačko-religijske priče

U Bosni i Hercegovini ljudima se može prodati svakojakih priča. Recimo, poznato je da su u okolici Ljubinja ljudi dugovječni. Na našu žalost, nisu rađena ozbiljna istraživanja ovog pitanja, ali moguće da neki mikroklimatski čimbenik ili sastojak tla, vode, čega bilo, utječe na stanične procese.

Postoji tu u okolici Ljubinja i Zeleni dub, je li, hrast koji navodno nikad ne gubi lišće, a sve zbog činjenice da je jednom prigodom pod njim prespavao sveti Sava. Vjerojatno je razlog za obje stvari sličan i dugovječnost i zelenilo ovog hrasta, dok bi čovjek Balkancima objasnio nastanak i distribuciju bilirubina, jesenje i stalno odbacivanje lišća, izgubio bi čovjek prilično vremena, lakše je sve objasniti pomoću svetaca.

Ljudima u Bosni i Hercegovini tako se potkopala i predaja i vjerovanje o Ajvatovici, vjerojatno jedinstvena u islamskom svijetu, koji ne poznaje svece u smislu u kojem ih poznaju kršćani (opet, kažem, za utjecaj manihejstva na Balkanu barem guglajte). Nešto na što bi bliskoistočni suniti već potpaljivali lomaču, sasvim je uvjerljiva predaja o Ajvaz dedi i suši u Pruscu.

Da priča čak ne vuče korijene iz islama, pokazuje i vezanje uz katoličko Jurjevo, a ne Bajram ili neki drugi bitan datum u lunarnom kalendaru. Opet, da je sasvim autentična za BiH, potvrđuje naš suvremenik, Marokanac Torabi. Isto priča o svetom čovjeku i vodi “ni iz čega”.

Znam, znam, uredništvo Bljeska već me se odreklo u nekoliko navrata čitajući ovaj tekst, ali moram se dotaknuti i pitanja katoličkog pravovjerja. Svetišta – tako relativizirano pitanje u bosanskohercegovačkih katolika. Svetiše Kraljice mira u Hrasnome, jeste, to je iz biskupova kraja, osmišljeno ne bi li sačuvalo katolike u neumskom zaleđu, tek je djelomična uspjeha, dok je ovo svetište u Međugorju koje to službeno nije, svjetski fenomen.

Čitam posljednjih dana tolike ogrde na biskupa Perića pa priča o Međugorju. Totalno je nebitno je li se i tko se kome ukazao ili se nije ukazao. Ako čovjek ima potrebu pronaći Boga, naći će ga, zajedno s utjehom koju mu Bog pruža. Ako čovjek nema potrebu za tim, svejedno mu je.

Panika, strka ili sablazan oko Međugorja je potpuno nebitna, ja osobno, bez ikakve potrebe za ukazanjima, uživam u međugorskom kamenjaru, u čarobnim zalascima sunca na ovoj visoravni, a apsolutno ne vjerujem u ukazanja bilo čega osim velike količine novca na ovim prostorima.

Ovozemno sekularno ukazanje

Mene konkretno više muči upravo to da se ljudima u Bosni i Hercegovini apsolutno svaka priča može lako prodati: priča o zimzelenom hrastu, priča o vodi koja nastane ni iz čega, priče o hercegovačkim svetištima, priče o trećem entitetu, priče o referendumu, priče o ratu i reviziji tužbe...

Stvarno, ovo je slobodna zemlja, vjerujte u što god želite. Ali možete li nas koji nemamo potrebu za transcedentalnim potvrdama pustiti da krenemo putem razvijenog Zapada, da živimo od svoga znoja, rada i truda, bez Voća Spoznaje i sličnih istočnih grijehova? Ako već moram u biblijskim terminima.