Amadoca - ukrajinska Atlantida  

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Otkako je počela agresija Rusije na Ukrajinu, stanje u toj zemlji kod nas se, podjednako u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, uglavnom pokušava opisivati povijesnim analogijama, koristeći naša iskustva iz 90-ih, s tim da u Hrvatskoj, dodatno, još od rata postoji svojevrsna identifikacija Hrvatske s Ukrajinom, jer je, zbog zajedničke prošlosti, odnos Srbije i Hrvatske lakonski uspoređivan s odnosom Rusije i Ukrajine.

Često se, također, postavljalo pitanje o razlikama između ruskog i ukrajinskog jezika, kao što je to bio slučaj s hrvatskim i srpskim jezikom. Na jednom sam mjestu, tako, pročitao jednu zanimljivu usporedbu, prema jednom komparativnom lingvističkom kriteriju koji se smatra najobjektivnijim, po kojemu se dva jezika uspoređuju prema zajedničkoj leksici, ukupnosti riječi koje ulaze u sastav nekog jezika. Ruski i ukrajinski jezik su, po tom kriteriju, udaljeniji nego što su to engleski i nizozemski. Engleski i nizozemski imaju 64 posto zajedničkog jezičnog fonda, dok ruski i ukrajinski "dijele" 63 posto leksike.

Postoji još jedna komparativna metoda koja se koristi, što se odnosi uglavnom na Hrvatsku, gdje se aktualna situacija pokušava razumjeti preko književnosti koja dolazi iz Ukrajine. Ako se prisjetimo naših devedesetih, slična stvar se događala i nama, što se pogotovo odnosilo na Bosnu i Hercegovinu. Radi se o tome da su stranci, koji su dolazili u BiH, svoje neznanje o zemlji u koju su došli, njene specifičnosti i kompleksnost, kompenzirali "stručnom literaturom", što se uglavnom odnosilo na Ivu Andrića i njegov roman "Na Drini ćuprija", što su, također, zdušno koristile i ovdašnje ratne propagande. Poznata je polemika o Andrićevoj priči "Pismo iz 1920.", koja je trajala od samog početka rata pa sve do nekoliko godina iza rata.

Dakle, možemo li aktualno-političku situaciju u Ukrajini bolje razumjeti preko ukrajinske književnosti? Možemo, naravno. Agresija na Ukrajinu bacila je svjetlo na ukrajinsku književnost, na isti način koji se to događalo s književnošću s ovih prostora devedesetih. Hrvatska-ukrajinske književne veze su iznimno jake, zahvaljujući prije svega dvjema osobama, Ali Tatarenko, profesorici s katedre za slavistiku Sveučilišta u Lavovu, koja je prevela cijeli niz hrvatskih pisaca na ukrajinski i Daryji Pavlešen s katedre za ukrajinski jezik na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koja je prevele više iznimno vrijednih djela suvremene ukrajinske književnosti na hrvatski, te zagrebačkom nakladniku "Edicije Božičević" koji je objavio većinu tih prijevoda.

Dva najpoznatija ukrajinska pisca u Hrvatskoj, ali i svijetu, su Andrej Kurkov i Jurij Andruhovič, autor putopisa "Leksikon intimnih gradova" koji je u Hrvatskoj objavljen prije nekoliko godina. Ipak, prva knjiga koja je skrenula pozornost na ukrajinsku književnost na ovim prostorima je roman "Preživjeti s pingvinom" Andreja Kurkova, ukrajinskog pisca koji piše na ruskom. Radi se o romanu koji je preveden na 22 svjetska jezika, uključujući i hrvatski. Nakon toga je prevedeno još nekoliko Kurkovljevih romana, od kojih treba izdvojiti roman "Vrtlar iz Očakova", objavljen prije pet-šest godina, u kojem autor kontrapunktira aktualnu stvarnost Ukrajine s onom iz doba SSSR-a.

Ipak, posebno su u tom smislu aktualna dva romana koji su objavljeni prošle godine, u kojima važnu ulogu igra rat u Donbasu, iako se ne radi o ratnoj prozi, već je taj rat kulisa  u kojoj se odvija radnja ove dvije sjajne knjige, koje su, što je svojevrsni kuriozitet, napisale dvije relativno mlade autorice, rođene 80-ih. Radi se o romanu "Iza leđa" Haske Šijan i monumentalnom epskom romanu "Amadoca" Sofije Andruhovič, kćerke Jurija Andruhoviča.

Roman "Iza leđa" izvrsno je napisana priča o posrnuloj ukrajinskoj Penelopi, smještena u današnju Ukrajinu. U središtu je radnje, koja se većim dijelom odvija u Lavovu, djevojka Marta, ujedno i pripovjedačica romana, koja živi sa svojim mladićem Maksom udobnim građanskim životom, koji se ne razlikuje mnogo od života njihove generacije u nekoj od zapadnoeuropskih metropola. Maksovu i Martinu malograđansku idilu naruši rat u Donbasu, kada Maks dobije poziv za mobilizaciju. Marta je svjesna da se u dubinski korumpiranom društvu, kakvo je ono ukrajinsko, vrlo lako može izbjeći poziv, međutim, Maks to odbija i odlazi u vojsku.

Marta nakon Maksova odlaska na ratište volontira u jednoj humanitarnoj organizaciji koja se bavi pomaganjem djece čiji su očevi poginuli u ratu. U sklopu svog humanitarnog rada, Marta vodi djecu na ekskurziju u Francusku. U tom dijelu ima cijeli niz sjajnih zapažanja koja su nama ovdje neobično bliska, koja kao da opisuju naša vlastita iskustva. Na primjer, kada se Martinina prijateljica Kutrusja razdraži kada je jedan trgovac, zbog njenog naglaska, pita je li Ruskinja. Marta, također, govori i o ukrajinskoj dijaspori:

"Dijaspora je posvuda vrlo poseban fenomen. Sredina odvojena od objektivne stvarnosti povijesne domovine, ispunjena mješavinom nostalgije za domom i osjećaja krivnje koji se uzdižu do pretjerane patetike opterećene zloupotrebom nacionalnih simbola." (Zvuči li vam ovo poznato?)

Roman "Amadoca" Sofije Andruhovič epskom širinom, koja seže nekoliko stoljeća unatrag, briljantnim književnim stilom, na preko 800 stranica, opisuje ukrajinsko 20. stoljeće. Amadoca iz naslova romana je mitsko jezero smješteno negdje u blizini Černobila koje je nekada bilo najveće jezero u Europi, a onda je u šesnaestom stoljeću misteriozno "propalo u zemlju". Amadoca je zapravo simbol nestale kolektivne memorije, simbolička ukrajinska Atlantida, koju su ratovi i ratne kataklizme koje su se periodično događale na tim prostorima gotovo izbrisale.

Radnja romana odvija se početkom rata u Donbasu, kada mladić Bogdan odlazi dobrovoljno u rat, gdje ubrzo teško nastrada. Bogdan iz rata izlazi unakažen, s teškim ožiljcima i bez sjećanja. Njegova djevojka Romana, zaposlenica središnjeg arhiva, pokušava mu vratiti sjećanja uz pomoć arhivske građe i obiteljskih fotografija koje sežu tri generacije unatrag, sve do 20-ih godina prošlog stoljeća. Cijeli roman je zapravo Romanin pokušaj da vrati Bogdanova sjećanja.

Posebno je u tom smislu zanimljivo "Treće poglavlje" koje govori o emancipaciji ukrajinske književnosti od ruske, što se događalo u prvoj polovici 20. stoljeća, a što autorica naziva procesom "ukrajinizacije". Sve to događa se u vrijeme Staljinove strahovlade, u vrijeme masovnih zločina koji su svoju kulminaciju dosegnuli upravo u Ukrajini. Glavni lik ovog dijela je kontroverzni ukrajinski književnik Viktor Petrov, "crni anđeo", kako je sam sebe opisivao, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio dvostruki agent: ruski i njemački, i koji je nakon rata završio u Njemačkoj, gdje se povukao zajedno s poraženom njemačkom i kvislinškom ukrajinskom  vojskom, da bi se desetak godina kasnije vratio iz Njemačke u Kijev.

Zanimljiv je detalj koji govori o ukrajinskom književniku Oleksi Slisarenku, čije je stradanje započelo kada je želio prevesti roman "Mati" Maksima Gorkog na ukrajinski. Međutim, Gorki je to oštro odbio, jer nije želio da se njegov roman prevodi na "ukrajinski dijalekt". Ovo je samo jedan detalj te mučne priče o emancipaciji jedne književnosti, u koju spada i strijeljanje 1.111 ukrajinskih intelektualaca 1937. godine, koje je trajalo nekoliko dana, među kojima su bili i brojni književnici. Viktor Petrov bio je jedan od rijetkih iz tog književnog kruga koji je to preživio.

Za kraj, jedan zanimljiv detalj iz romana vezan za Viktora Petrova, kojemu je tek dvije godine prije smrti, kada je imao sedamdeset i dvije godine, dopušteno da ponovno brani doktorsku disertaciju iz filologije i vrati svoju znanstvenu titulu, koja mu je bila oduzeta kao kazna za njegovu obavještajnu aktivnost. Da bi stvar bila još apsurdnija, Petrov je godinu dana ranije za isti taj "krimen", za "obavještajnu aktivnost", dobio Orden Domovinskog rata. Slične, iracionalne odluke, osnovna su karakteristika, čini mi se, jedne imperijalne svijesti kakva karakterizira ruske autoritarne vlastodršce, uključujući i Vladimira Putina. "Takve su bile sovjetske metode kontrole", piše Sofija Andruhović povodom ovoga, "složeni i iracionalni sustav mrkve i batine, osmišljen da demonstrira potpunu moć nad svakim – čak i najmanjim i najintimnijim – aspektom ljudskog života."

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.