Vladimir Putin - jesen ruskog patrijarha

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Odluka Vladimira Putina o invaziji na Ukrajinu iznenadila je cijeli svijet, pa i one najupućenije, kako u svijetu, tako i u samoj Rusiji. Valerij Širjajev, vojni analitičar opozicionog moskovskog lista "Nova gazeta" i veteran iz afganistanskog rata, napisao je u svom tekstu naslovljenom "Što hoće ti Rusi?" kako ga je invazija ruske vojske zbunila i da nije očekivao rat. (Bitno je napomenuti da je Dmitrij Muratov, glavni urednik "Nove gazete", prošle godine dobio Nobelovu nagradu za mir. Radi se o mediju koji je pod konstantnim udarom režima i čijih je nekoliko novinara ubijeno pod nepoznatim okolnostima. Dakle o novinarima koji više od bilo koga drugog poznaju pravu prirodu režima Vladimira Putina.)

"Krajnja zamisao ruske operacije je nejasna", izjavio je Širjajev gostujući u jednoj HRT-ovoj emisiji. "Najvažniji dio ukrajinske vojske je koncentriran u istočnoj ruskoj regiji Donbas. Tamo se nalazi njezin najbolji, najobučeniji i najmotiviraniji dio. Čini se da dijelovi ruske armije, koji se kreću s juga i sjevera, imaju za cilj okružiti upravo te dijelove ukrajinske vojske i prisiliti ih da polože oružje: to jest stvoriti takozvani kotao. To će u suštini značiti kraj rata, jer uništiti armiju znači da je država razoružana."

"Kad sam ranije procjenjivao vjerojatnost invazije na Ukrajinu, napravio sam tešku pogrešku. Ne samo ja, nego i francuski predsjednik Macron, recimo, kao i čitav niz ruskih stručnjaka koji su mogućnost invazije procjenjivali iz perspektive racionalnog djelovanja. Pogriješili smo, nismo predvidjeli Putinove poteze", izjavio je također Širjajev za HRT.

Tu dolazimo do "glavnog junaka" današnje priče, Vladimira Putina, "ruskog cara", kako ga danas mnogi nazivaju, koji je uspio "obmanuti" cijeli svijet, i čije iracionalne poteze mnogi ovih dana prvoloptaški, koristeći povijesnu analogiju, uspoređuju s Hitlerom ili Slobodanom Miloševićem. U tom smislu na internetu su se pojavile brojne foto-montaže Vladimira Putina s karakterističnim hitlerovskim brčićima i frizurom.

Brojni mediji pokušavaju ovih dana dati "psihološki profil" ruskog autokrate, pri čemu se koriste i neprovjereni detalji iz njegove mladosti i privatnog života koji je Vladimir Putin ljubomorno čuvao od javnosti svih ovih godina, pa čak i represijom prema novinarima koji su se usudili čačkati po nekim detaljima iz njega.

Slika Vladimira Putina za ogromnim bijelim stolom, na čijem jednom kraju sjedi sâm Putin, a na drugom, poput prestrašenih prvačića, ministar obrane i par generala, a koja je obišla svijet nakon što su prvi ruski tenkovi prešli ukrajinsko-rusku granicu, možda je ponajbolji opis Vladimira Putina. Tu njegovu gestu, pravljenje distance između sebe i sugovornika, mnogi tumače Putinovim strahom od koronavirusa, o kojemu se ranije mnogo pisalo, o sigurnosnim mjerama koje je u tom smislu poduzeo Putin da se zaštiti, a što je najčešće tumačeno paranoičnim epizodama kojima je navodno sklon.

U tom smislu možda je najbolje "građu" za portret Vladimira Putina,  kao i njegovu motivaciju, tražiti negdje drugdje, jer su sva ta banalna tumačenja površna, te ne uspijevaju nimalo proniknuti u jedan iznimno kompleksan lik. Po mojemu mišljenju možda je najbolje napraviti usporedbu s diktatorima iz româna Gabriela Garcije Marqueza, koji je bio opčinjen ovom temom, o kojoj govori u svom možda ponajboljem romanu, "Jesen patrijarha". Ono što je u Putinovu slučaju dramatično i uznemiravajuće je to da je jedan takav diktator nastao u krilu jedne velike nacije, kakva je ona ruska, nacije koja u svojim rukama drži prekidač za smak svijeta.

Radi se o jednom od ranih Marquezovih romana, modernističkom po strukturi, koji govori o padu svemoćnog karipskog diktatora po čijem dvoru, u vrijeme kada se njegova diktatura bliži kraju, nesmetano lutaju krave, kokoši, koze, što su određeni simbolički elementi karakteristični za Marquezov "magijski realizam", koji u korpusu teksta, pored funkcije oneobičavanja književne građe, imaju svoje jasno i nedvosmisleno društveno-političko značenje.

Jedan od najneobičnijih detalja iz ovog romana, a koji govori o diktatorovoj svemoći iz zlatnih dana, je državna lutrija na kojoj svaki put iznova bude izvučeno diktatorovo ime, ali usprkos tome podanici grozničavo, iz godine u godini, masovno i predano sudjeluju u jednoj unaprijed namještenoj igri. Čini mi se da u povijesti književnosti ne postoji slikovitiji opis apsolutističke diktature od ovoga, pri čemu sveopća iracionalnost igra odlučujuću ulogu.

Marquez je jednom izjavio kako je njegova "Jesen patrijarha", bajkovita priča o umirućem diktatoru, "poema o usamljenosti moćnika", što neodoljivo asocira na onu sliku Vladimira Putina za predimenzioniranim bijelom stolom u svom kabinetu. Na jednom mjestu u romanu, on opisuje tu diktatorovu samoću: "...mahali su mu Indijanci pohvatani po okolnim vrletima i dovedeni da upoznaju vlast skrivenu u pogrebnoj polutami predsjedničkog vagona, a oni koji su uspjeli prići bliže vidjeli su iza prašnjavih stakala samo zabezeknute oči, drhtave usne i dlan jedne šake bez nastavka, koja je im je mahala odnekud sa samog ruba slave i nekoga iz pratnje kako ga pokušava odlijepiti od prozora..."

O ovoj temi, o latinoameričkim tiranima, Marquez je progovorio i u svom govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade. Njegov govor nosio je naziv "Samoća Latinske Amerike", u kojem je napisao kako želi potaknuti svoje čitatelje da propituju granice između fikcije i stvarnosti. Gdje je tu Vladimir Putin? Kako stvoriti sliku ruskog autokrate na osnovu onoga što nam je o njemu dosada prezentirano u stvarnosti, a radi se o tragikomičnoj "fikciji" o ostarjelom mačo muškarcu, što je dio kulta ličnosti koji se o njemu godinama gradi, a o čemu na najbolji način svjedoče one fotografije Putina kako igra hokej, pa Putina koji gol do pojasa jaši na konju, pa njegova fotografija u društvu tigra? Ili pak na osnovu njegovih veza sa znatno mlađim ženama nad kojima je "cenzura", vjerojatno svjesno, zažmirila, jer su se uklapale u ovu pomno građenu sliku?

U tom smislu možemo navesti bizarne primjere koje je naveo Marquez u svom govoru, a koji potječu iz istih "primordijalnih predjela" kao i spomenute Putinove fotografije, kao primjer tog nesklada između propagandne fikcije i stvarnosti. Marquez je spomenuo Antonija Lopesa de Santanu, meksičkog diktatora iz 19. stoljeća, koji je priredio veličanstvenu sahranu svoje desne noge izgubljene u francusko-meksičkom ratu vođenom 1839. godine, koji je u povijesti ostao upamćen kao "rat kolača", zatim ekvadorskog generala Garciju Morena, čiji je tijelo pripremljeno za pogrebno bdijenje bilo postavljeno na prijestol, odjeveno u svečanu uniformu prekrivenu odlikovanjima koje je general sam sebi dodijelio...

Stvarni primjeri koje je Marquez naveo u svom govoru neodoljivo podsjećaju na fiktivne detalje iz "Jeseni patrijarha", kao primjer briljantnog književnog propitivanja granica ljudske moći za vlašću usko povezane s ljudskom usamljenošću, što je cijena koju ti ljudi, vođeni neograničenom moći, plaćaju u svom iracionalnom pokušaju da "prevare smrt", jedinu stvar nad kojom, na sreću, nemaju kontrolu.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.