Vrli novi svijet: Slava Ukrajini, a malo hvala i Rusiji

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nakon što je Vladimir Vladimirovič Putin naredio napad na Ukrajinu, sve se u poznatom dijelu svemira okrenulo naopako. Ono što će ostati kada jednom Ukrajina i Rusija potpišu primirje – a hoće nekada, jer druge opcije ionako nema – bit će vrli novi svijet podijeljen na zone uticaja najmanje dvije, a moguće i tri velike sile: Sjedinjenih Država, Rusije, te Kine. Gdje ćemo, s kim i u kakvom stanju mi biti, e to se nas neće pitati, ma koliko dobro o sebi i svojoj važnosti mislila domaća politička kasta od koje smo se, eto kapi rahatluka u moru tuđe muke, odmorili uz vijesti o razaranjima Ukrajine i stradanjima tamošnjih civila.

Paradoksalno zvuči, ali je jednostavno tako: Bosna i Hercegovina u svojim međunarodno priznatim granicama u ovom trenutku odgovara i NATO-u i Rusiji, samo što su njihove vizije njenog sadržaja dijametralne. Sve što je dobro Zapadu, nije Rusiji i, naravno, obrnuto. Šta tačno odgovara nama, nebitno je i jednim i drugim. Uostalom, rekli smo da se nas i neće puno pitati što, da se ne zavaravamo, uopće nije loše. Raskošan je naš talenat da u svakom trenutku donesemo najgoru moguću odluku.

Rusima, u najkraćem, treba što samostalnija Republika Srpska, ali unutar Bosne i Hercegovine. Samo kao takva ona može izazvati konflikt u zemlji koju od članica NATO-a odvaja preko hiljadu kilometara poroznih granica. S druge strane, NATO se izlaskom na Drinu rješava svog „mekog trbuha“ prema Hrvatskoj, ali i onemogućava dalju destabilizaciju Crne Gore - male, važne i kompleksne članice Saveza u kojoj je dopustio demontažu režima Mila Đukanovića i pomogao akumulaciju moći prorsrpskih i proruskih stranaka, pa to sada pokušava sanirati formiranjem manjinske Vlade nad kojom će parlamentarnu kontrolu imati Demokratska partija socijalista Mila Đukanovića!

Rusija, da to riješimo, neće ovdje slati vojsku, pucati na međunarodne snage ili iz zraka bombardirati Živinice do kojih treba preletjeti niz njima neprijateljskih zemalja. Jednako tako, neće Republika Srpska izvoditi nikakve napade na NATO, dakle Hrvatsku, jer je to jednostavno glupo. Niko ne počinje rat za koji je siguran da će ga izgubiti za dva sata, a onaj kome treba objašnjavati kako RS ne može zauzeti i zadržati niti trafiku u, recimo, Slavonskom Brodu, taj baš pojma nema.

Manji bosanskohercegovački entitet ima legalnu mogućnost blokiranja pristupa BiH NATO-u, a ne fali mu ni onih drugih. Zna Milorad Dodik, kao što je znao i Vladimir Putin, da zemlje koje nemaju punu kontrolu nad vlastitim teritorijem mogu gdje god hoće, na Eurosong i Evropsko prvenstvo u rukometu, na izbor za miss mokre majice i intergalaktičko nadmetanje u pravljenju najveće pite ikada, ali u NATO nikako.

Dok ih Putin nije proglasio dijelovima Rusije, okupirana područja u Donjecku i Lugansku glumila su Republiku Srpsku Ukrajine, a Moskva je sve donedavno za te regije tražila, osim visokog stepena autonomije, i ono što RS ima ovdje: pravo stavljanja veta na ulazak u NATO!

Srpska pod punom kontrolom Kremlja može tresti preko devet stotina kilometara granice sa Hrvatskom i predstavljati zaleđe onim crnogorskim snagama koje tu zemlju za sada ne mogu izvući iz NATO-a, ali svojim ponašanjem i odavanjem obavještajnih drugih podataka itekako mogu obesmisliti članstvo Crne Gore u ovom bloku.

Federacija, to barem znamo, ne funkcionira i ne može ništa više nego odabrati stranu. Bošnjaci, što zbog vlastitog historijskog iskustva, što zbog Dodika, a ponajviše od straha i uz naivno vjerovanje da će im globalna kriza pomoći u ispunjavanju nerealnih želja, ne dvoje. Ako Rusija nije garant bilo kakvog opstanka BiH, dok su islamske zemlje na čiju se – inače nepostojeću – pomoć, iz samo njemu znanih razloga poziva Bakir Izetbegović, ud od ovce, onda zapravo nekog izbora i nema.

Dragan Čović je, vidjeli smo i čuli, na samom početku ruske agresije na Ukrajinu bio neuobičajeno nemušt i uobičajeno razapet između svojih i raznoraznih tuđih interesa i onoga za što se deklarativno zalaže – članstva BiH u NATO-u i EU. Svakakav, ali nimalo glup i politički nevješt, on je, uz neophodni poticaj iz Zagreba, kazao i pokazao da razumije kako je prošlo vrijeme odlučnih možda i vječitog balansiranja između krajnosti.

Potrudio se, treba reći, i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović da mu objasni kako u ovom trenutku velike muke malih naroda nisu baš nešto oko čega će se ozbiljne sile zajebavat: „BiH taj zapad već godinama maltretira. Da tamo ne živi pola milijuna Hrvata ja bih ponovno imao problem jer je to susjedna zemlja. Ako ovo nije vrijeme za triježnjenje i da vidimo da postoje puno teži problemi u svijetu od toga tko će koga predstavljati, onda ne znam što jest”.

Ostaje, dakle, samo Milorad Dodik koji se poodavno doveo u takvu poziciju da je jasno kako opstanak mira ovisi isključivo o njegovom političkom odumiranju, samo što su mu donedavno okolnosti išle na ruku. Od Putinove komande napada je, ponovimo, radikalno drugačije.

Sve to, naravno, ne znači kako su naši problemi nestali sa zvukom opće opasnosti u Kijevu, već znači da ćemo ih, u slučaju jedinog povoljnog raspleta, rješavati u mirnijoj atmosferi. U slučaju nepovoljnog ćemo ih imati više. To je, uostalom, ono što krivoj strani povijesti i odgovara. Ko god misli da se od nje, te krive strane, dakle Rusije, može okoristiti, taj je ili klinički lud ili planira ostariti u moskovskim kvartovima za luksuzni smještaj potrošenih pijuna.

Manje od deset dana rata u Ukrajini bilo je dovoljno da postane jasno kako od ulaska te zemlje u NATO nema ništa, ali i da Balkan bez BiH pod kontrolom tog saveza, te Crnom Gorom bez vlasti koja ne dvoji o njenoj državnosti, nisu moguća već sigurna mjesta za izvoz konflikta daleko od ruskog teritorija i direktno pod prozore Zapada.

Svijet se, sve u svemu, opet mijenja pred našim očima. Mi imamo zadatak da gledamo i čekamo, ali ne puno: kilave inicijative, traženje rješenja brzinom koja uspješno održava status quo i jalovo očekivanje dogovora domaćih političkih aktera i prije su bili besmisleni, a sada su i opasni. Sreća je, ako je više ima, tek u tome što, za razliku od devedesetih godina prošlog stoljeća, više nisu opasni samo po nas. Ili, kako je to rekao Timothy Garton Ash u „The Guardianu“: „Ratovi vođeni u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih bili su užasni, ali se širi međunarodni rizici koji su iz njih proizašli ne mogu porediti sa ovim“.

E u tome, u širim međunarodnim rizicima, je izgleda rješenje za uske rupe Evrope. Rupe poput ove naše čije je kopanje počelo prije trideset godina, da bi zadnjih dvadeset u njemu učestvovali i oni koje je uz ugodnog drijemeža i još ugodnijeg odgađanja rada probudio Vladimir Vladimirovič Putin. Kakav god bio i što god napravio, to mu treba uzeti kao olakšavajuću okolnost. Bez globalne drame bi ova naša, lokalna, trajala i trajala i trajala...    

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.