Cvikaj, generacijo!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sjedim jučer sam, čekao neke papire, pa rekoh da ubijem vrijeme uz jednu s mlijekom. I standardno, vrtim palcem po pametnom telefonu k' sav normalan svijet, letim s portala na portal, čini mi se što uglednije ime medija to čitam sve gluplje i gluplje vijesti i analize iz nesretne Ukrajine. Rat je pakao, a ne reality show za skupljanje klikova! Dođe mi da vrisnem.

Shvatim kako ne da se ništa nije promijenilo u odnosu na izvještavanje i analiziranje korone, nego se nastavilo još gore. A raja k'o raja, oni što su ostali nepodijeljeni na vaksere i antivaksere, sad su dobili drugu, opet ljudski tragičnu, ali još beskompromisniju priliku da se međusobno posvađaju i podijele. I to čine bez pardona. Čak i na mjestima gdje do jučer nijedna poznata kriza ili rat, nijedna politika ili veliko pitanje nije ušlo. Čak ni korona. Ali, konačno, i tamo je stigao Vrag. Nema više puno oaza u bespućima interneta gdje možeš pobjeći od kao žilet oštrih podjela. Što se onda reflektira i na stvarni život. Nema trećeg puta, nema nesvrstanih.

Baci me potom mozak u neka stara vremena, ona o kojima sam, srećom, samo čitao i o kojima su snimljeni neki od najboljih filmova na ovim prostorima, ali tek kad je sve u dobra doba prošlo. Ona vremena golootočkih kalvarija o kojima rijetki još živi i dan danas ispod glasa govore, kao da ih i dalje zidovi prisluškuju, a s plafona stiže glas – Reci, brzo, jesi li za Staljina ili si za Tita, narod se pita? Zadah Informbiroa i reakcije na smrad kao da se, rekao bi pjesnik, ćuti u zraku.

I tako, pijem tu svoju bijelu, dumam o razlozima za rat, o mozgu u kojem se prelomi ta odluka, o čitavom ciklusu događaja koji potom slijede. Prebacuje me filmski, pa razmišljam o stvarnoj slobodi i demokraciji u današnjem svijetu brutalne medijske manipulacije i grozne cancel kulture, razmišljam koliko je zapravo laž da je sveta krava nečija imovina, ne znam otkud mi uleti pokojna baba i njezin vječni žal za kozom koja je othranila familiju, a kojoj su joj blitzkriegom zauvijek oteli komunisti.

Što je istina danas i koliko ljudi doista vjeruju u svoje riječi kada kažu, a pojavi se to svakim novim ratnim razaranjem, da nema ništa više vrijedno od suze jednog djeteta? To je, ako me znanje ne vara, zapisao F. M. Dostojevski. Što bi veliki Dostoj rekao danas? Ili bi, prije nego nešto kaže, zagorio na nekakvim pituljicama, k'o u onom skeču Nadrealista? Dođu takva vremena, nestanu preko noći table s nazivima ulica, sruše se spomenici, spale se knjige, zatru imena.

Negdje na pola, u relativnom miru, odlutah u devedeset prvu, drugu. Isto ovako, kolone tenkova, unutra k'o sardine mladići, nečija djeca, koja su došla u vojsku samo da dobiju tada važan društveni pečat da si muško i što prije razgule iz te moronske institucije, bačeni da siju smrt. Nešto kasnije u kadar ulazi pripiti operater na minobacaču koji malim pokretom prsta i ne znajući, ili ga ne zanima, igra ulogu gospodara života i smrti, a do tada mu najveća uloga u životu bila da izbaci smeće iz kuće i prljave čarape baci u korpu. Nad njim nadređeni, nevoljen od mnogih u miru, dosadan bezličan lik, dočekao svojih pet minuta.

Rat je pakao.

Sjetih se kako sam drhtao kad je prva granata ušla u moj život i promašila me, ne lažem, za pola kilometra. Nisu ni druge pale puno bliže, ali izvršile su vječni utjecaj na moj život. Od dječaka sam u par trenutaka postao mladić. Tresao sam se sat vremena. Nisam mogao navući patike na noge od stalnog tremora izazvanog šokom. Kasnije su padale sve bliže i bliže, a ja sam se sve manje tresao. Na kraju sam gotovo poravnio. Ponekad sam se sam sebi činio kao starac kojeg više ništa ne može potresti.

Srknuo sam do kraja, pa sam odlučio popiti još jednu. Kontakt osoba me još ne zove da su papiri gotovi. Mir je u kafiću. Tko bi rekao da su još jučer svi pričali o atomskom ratu i o jodu se zabavili? Kakvu razliku, eto, napravi jedan dan navikavanja...

Tiho u zvučnicima pjeva Sting. Trebao je devetnaestog svirati u Sarajevu. Neće. Reći će možda neki da je šupak znao da će neko sranje. Valjda isti taj Sting onda zna da u desetom mjesecu neće biti sranja. Za tada je novi datum koncerta zakazao.

Imam par cedeova Stinga i jednu ploču. Ima on jednu pjesmu koja se zove Rusi. Preskakao sam je već godinama, baš kao što se preskače svaki nebitan artefakt prošlosti. Zvučala mi je kao što mi je izgledala svaka kolona maslinasto zelenih tenkova i transportera na putu rata – tako prevaziđeno, tako demode za ovo stoljeće u kojem se rat naoko čini besmislenim pored ovog čuda što ga držimo u rukama i u koje buljimo nezainteresirani za svijet oko sebe. I tako, pjesma Russians, mnogi je ovih dana opet postavljaju na link i izdvajaju onaj stih „Believe me when I say to you, I hope the Russians love their children too.”

A ja sve nekako navijam da će se ona djeca u tenkovima poželjeti mobitela i najednom u višesatnom izdrkavanju po društvenim mrežama zaboraviti zašto i gdje su ih poslali, kao ja što bih zaboravio kupiti pola stvari kad bi me, kao najmlađeg u kući, poslalo u prodavnicu. A i danas mi se dogodi. Kome se gine na ovu ljepotu? Zbog koga ne dočekati proljeće? Ili jesen. Kad Sting opet zasvira, ako zasvira, mnogo toga više neće biti isto.

Za stol do moga sjedaju dvojica. Naravno, Ukrajina je tema, rat i agresija. Obojica su na istoj strani barikade, tako da nema uvjeravanja i svađe. No, kaže jedan od njih ovom drugom kako ima link na YouTubeu, kamere uživo, pokrivaju Kijev čitav dan. Ma, bježi, kaže mu drugi. Buljio sam sinoć tri sata očekujući da grune neka eksplozija.

I? Pa, ništa. Samo grad u mraku gdje god pogledaš. Tu i tamo svjetla s prozora, ali ne gruha ništa, k'o da nije rat. A mogao sam lijepo gledati Milan – Inter, a ne onako blejat' k'o budala. Ovaj prvi mu kaže da je i on svaki put kad je gledao u te kamere vidio ništa. Stari moj, k'o da nema rata nikako, a ovamo pišu da to grmi i sijeva oko Kijeva drama. 'Ko zna, bolan, možda pola toga izmišljaju? Šta bolan pola? I više od toga!

Mislio sam im reći kako je Kijev ogroman, osamsto i nešto kvadratnih kilometara, do neki dan stanovnika više nego čitava Bosna i Hercegovina, ali zaključim da su naši. A našima nekad nema smisla objašnjavati. Našima je sve jasno.

Platio sam i izlazim. Znam da počesto kritiziram našu žablju perspektivu, pogled iz šupka svijeta. Izlazim na ulicu i gledam u nebo. Pokušavam odagnati gadan osjećaj da se čitav svijet već poduže vrijeme nekako stisnuo, da vaskoliki narod ama baš sve gleda iz žablje perspektive i da su okovi zakucani znalački. Da su probuđene opet najniže emocije, a čovjek opet čovjeku vuk na najširoj skali ljudskih odnosa. I da čitav svijet fura naše furke, ali na jednoj nama nezamislivoj skali.

Što me opet rastuži, jer bio sam uvjeren kako ćemo se mi ovdje, na neku foru, i ne zahvaljujući vlastitoj pameti, ovaj put ipak izvući iz svega ovoga. Ali ne, izgleda da ipak računaju na nas. A rat je i dalje pakao. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.