Nas dva rata, oba bratujemo!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

A pišem vam nešto što još nikad nisam na papir stavio, ali sam ispričao već puno puta uživo, u sitan sat, u društvu koje bi zaglavilo, kako je i red i običaj nakon priličnog broja tura, na velikim i važnim temama. Koje obično dođu donekle, ali se onda iznenadno strmoglave u ništa.

Dakle, priča nas vodi u ono neko poratno vrijeme kad je zbunjenost svime što se dogodilo prelazila u neki neodređeni uvezeni optimizam. Možda se sjećate programa "Opremi i uvježbaj", na nekom od naših jezika zvao se i "Opremi i obuči"? E, to je bio pokušaj da se, danas upokojena Vojska Federacije BiH, uz pomoć stranih instruktora iz NATO saveza, transformira iz nekakvog JNA u nekakav NATO oblik i tako jednog dana samo klizne u Sjevernoatlantski savez. Jednostavnije rečeno, da se s dragog i neprežaljenog, vazda pouzdanog Kalašnjikova prebaci na sofisticiraniju, ali ćudljiviju M-16, kao i sve što ide uz to.

U to vrijeme, a bješe to prije dvadesetak i više godina, ovuda su baš zbog tog programa operirali strani časnici, radili su s našim časnicima, učili ih standardima – i, da ne duljim previše, s jednim takvim sam, opet u neki sitan sat, kako je i bio red u tim godinama, zaglavio na velikim i važnim temama. Ne pitaj kako, svuda me je Đavo nosio, pa me je i tu donio, još uvijek mladog i znatiželjnog, u društvo naših i stranih časnika. Još uvijek nisam bio čak niti novinar, samo simpatizer svijeta oko sebe i jako druželjubiv lik uvijek spreman za kvalitetan razgovor.

I, uglavnom, razvezao se taj jedan strani časnik nakon treće boce blatine o ljepotama Bosne i Hercegovine i kako ne shvaća da se u ovakvoj ljepoti itko mogao odlučiti ratovati. Džaba mu ja govorio da je uzrok različita vjera i nacija, što bi se ono reklo nepomirljive razlike zapaljene raspadom zajedničke države, pa jedni bi ovo, drugi ono, a treći treće, ali on se nije dao, stalno je govorio kako nas unatoč tome ne razumije.

Sad ću ga citirati, ali s prijevodom – Znaš li ti odakle sam ja? (Bio je iz Ohia, Idaha ili Utaha, sad me ubij ako sam točno zapamtio). Znaš li ti da ja moram čitav dan voziti da vidim planinu, a još jedan čitav dan da bih ugledao more? A kod vas ovdje sve u sat vremena! A nema gužve, niste gusto naseljeni, ima mjesta za sve, uopće ne morate smetati jedni drugima ako se već ne podnosite, a vi se opet potukli u čitavoj ovoj ljepoti!

Što sam više ovdje s vama to vas manje razumijem! Tim više što vas i dalje nikako ne razlikujem! Ali vidim jedno – neki bi ubili da imaju zemlju kao vi, da tlo ovako rađa, da sunce ovako lijepo grije, a ako hoćeš, i da niste nagurani jedni na druge kako je to u nekim drugim zemljama koje sam obišao. Pa danas sam vozio od Trebinja prema ovamo, toliko zemlje dokle pogled seže, sve miriše i cvjeta, a nigdje ne vrvi od ljudi.

Reče to pa iskapi još malo blatine, a ja mu rekoh, na tada puno slabašnijem engleskom, kako nam to svi govore i da više nama sliči uljudnoj frazi, nego stvarnom zapažanju. I kako imam dojam da nam tako titraju pričajući bajke dok su ovdje, a onda nam se, čim odu, smiju iza leđa.

On me prekori pogledom i odmah reče kako je bio u nekim drugim zemljama, vidio jad i bijedu tamošnjeg naroda koja izvire iz jada i bijede geografije - i opet ponovi kako nas ne razumije nikako. Da ja ovdje živim, reče, a malo mi nedostaje da kažem sebi da ću ovdje doći provesti mirovinu, ja bih samo mislio na život, nikako na rat! Lovio bih ribu jedan dan, drugi dan bih išao na more, treći dan na skijanje, četvrti dan bih opet lovio ribu, pa bi pili ovo vaše vino i ovu vašu, kako kažete - rakiju, ne bi mi palo na pamet da s nekim ratujem.

Tu ja iskoristim priliku i uđem mu u kazneni prostor dok mu je gard spušten – kako je inače dolazio s West Pointa i kako je već iskusan instruktor, priupitam ga važno – A je li, izučava li se već ovaj naš rat kod vas na West Pointu? On me pogleda kao da sam mu iznio pred nos dva kila torotana, taman onako prijatno zamirisalog, napravi gadljivu facu i odmahnu rukom! Neee, kakav vaš rat? Tih plemenskih sukoba već odavno ima u knjigama, na kraju krajeva ratovanje milicija u Bejrutu davno je obradilo ovu vašu temu! A ovo i nije bio baš neki rat...

Kad mi reče da naš rat nije bio baš i neki rat, tu sam se kao malo i naljutio, kao da mi je upravo opsovao nekog najbližeg. Pomislim čak i kako je bezobrazan. Nadmen! Dođe tu i vrijeđa! Udara na sve ono što smo ovdje prošli! Taman toliko sam se naljutio da mi huja podari snagu da krenem u kontru. Pitam ja njega, na kraju krajeva i ja sam pio Blatinu tu noć – A je li, kako to misliš da ovdje nije bio baš neki rat? A topovi, a razaranja, a sjajne oslobodilačke akcije, a poginuli vojnici, a masovna ubojstva? Ako to nije rat, ne znam što je!?

Pa jednostavno, ili kako on reče – simply, nije ovo ovdje bio baš neki rat. Mrcvarenje i iznuđivanje, povremeni sukobi niskog intenziteta - to da! Prljavština, šverc i pljačka, to da! Ali rat, s velikim operacijama i bitkama vrijednima zapisivanja u knjige, to ne! Možda nešto malo, ovo na kraju, ali sve u svemu nevažno za veliku povijest. Već davno viđeno. I prevaziđeno.

Na to sam već popizdio, spomenuo sam još jednom i krv i žrtve, stradale gradove, srušenu infrastrukturu, ali on je nastavio s definicijom sukoba jako niskog intenziteta, pa inzistirao na civilima kao daleko najbrojnijim žrtvama.

Ako ćemo govoriti o neselektivnom bombardiranju gradova i smišljenim zločinima nad civilima, više mi ovaj vaš sukob sliči na bliskoistočne sukobe vjerskih milicija, a srednjovjekovna okrutnost u ovom vašem sukobu samo je bila dobrodošao paravan za pljačku i otimanje.

Prijateljski nasloni ruku na moje rame i reče - Ako mene pitaš, čini da ste kolektivno svi izgubili. Unazadili ste se i prokleli jedni druge za mnoga vremena, a zbog čega? Rekoh ti, ne mogu se načuditi ovakvoj ljepoti od zemlje, ali se još više ne mogu načuditi zašto ste pucali jedni u druge i napravili toliko zla? Ojadili ste jedni druge, otvorili rane koje će teško zacijeliti. A ovdje, koliko sam ja vidio, ne samo da ima mjesta za sve, nego bi neki sa strane zbilja pozavidjeli da imaju nešto slično.

U taj čas se u raspravu uključio i moj vidno pripiti prijatelj koji je slušao pozorno sve što je gost govorio, pa onda iskoristio trenutak da časniku glasnije nego je ovome odgovaralo kaže kako su oni sve ovo i zakuhali. Vi ste nas posvađali! Vi ste nam podvalili! Vama je odgovaralo! Sad nam tu serete s visine...

Na to se instruktor samo učtivo nasmijao i odlučio zatvoriti radnju za tu noć. Spuštajući klapnu, pogledao je kratko, ali nekako važno onu otvorenu bocu Blatine kao krivca što je vjerojatno rekao više nego je htio. Ili smio. Vrag će ga znati.

Uglavnom, povukao se u svoje društvo, pretvorio se još nekih pola sata u tehnički prisutnu, ali zapravo nedostupnu osobu, koja se samo još koji put nasmijala nama domorocima iz pristojnosti, a onda još za kraj zahvalila na divnoj večeri i s ostakom svoje ekipe uskoro napustila objekt.

A mi smo, naravno, ostali iza njih još koji sat, sve do pred zoru, u sve dubljoj raspravi koja zapravo nije vodila ničemu. I koja, čini mi se, još uvijek nije završila...

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.