Balada o Zvjezdarama

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Baš zanimljivo, čak trojica Facebook prijatelja u roku od par dana stavili su sličan status na facebook, praćen fotkom gotovo identičnog sadržaja. Slika prikazuje popularne mostarske zgrade Zvjezdare, uslikane noću. Sad ne znam točno koju Zvjezdaru je koji slikao, ipak je mrak na fotografijama, a Zvjezdare pljunuto iste.

Uglavnom se vide samo opći obrisi zgrade i pokoje upaljeno svjetlo. Uz taj prizor ide i prigodan zaključak sve trojice, kao da su se dogovorili – Zvjezdare se doimaju polupuste, napuštene od stanara. I u nastavku, pitanje – gdje je nestao čovjek, gdje se sakrio? U Njemačku, Irsku, Hrvatsku? Ili je ipak kakav tulum u zgradi, kakva obljetnica predsjednika kućnog savjeta, pa se svi manje – više skupili kod njega na čašici? Ovo zadnje nitko nije shvatio kao ozbiljnu opciju.

Kako sam ljubitelj fakata iz hobija, naviknuo sam da nikada ne pušim stvari na prvu, sačekam da malo proanaliziram, a kao rođen i odrastao na Tržnici, sa svakodnevnim pogledom u Zvjezdare, znam kako je brojno stanje osvijetljenih stanova variralo od dana do dana, od mjeseca, do mjeseca, od sezone, do sezone, ali i od doba noći u kojoj bih bacio pogled prema gore. Nekada oko Dnevnika, dok stariji zauzimaju položaj na trosjedima i foteljama, a mladi još nisu završili s pripremama za izlazak, svijetlile bi Zvjezdare k'o Betlehem, ali nije isključeno da je i bilo i onih drugih dana. Pardon, noći.

Tako da sam upitao svu trojicu, ili im barem napisao "pomirljiv komentar", kako ipak treba u nekom dužem vremenskom roku pratiti Zvjezdare da bi se izvukao zaključak. A onda sam pročitao odgovor jednog drugog mog frenda, on tvrdi kako mu dnevni boravak ionako gleda i na Zvjezdare i na Mostarku i kako već dugi niz mjeseci po noći ima sliku polupustoši kad god mu pogled odluta prema sjeveru. Zbilja, potkrijepio je to fotografijom, nabrzaka uslikanom, vide se obrisi dnevnog boravka u pozadini, ružni odsjaj od prozora – ali, stvarno tek tu i tamo, svaki drugi stan "gori", ako i toliko. I bješe neko vrijeme oko Dnevnika, kad je takozvani "peak" u svakoj zgradi.

Zaključak ne možeš izbjeći – oni natopljeni defetizmom ne propuštaju priliku reći kako se svjetla polako i tiho gase, svako malo jedan stan utone u duboki mrak, svako malo jedna obitelj kaže zbogom. Narod ode, pa gdje koji vidi svoje bolje sutra. Irska, Njemačka, Austrija, Hrvatska...

Teško je, sve je teže, pronaći one koji nisu ugazili barem do koljena u defetizam, a on je, po definiciji, prihvaćanje poraza bez borbe. Svi, jebiga, znaju na prste i jedne i druge ruke, nabrojati prijatelje, poznanike ili rodbinu koja je napustila položaj u zadnjih nekoliko godina. Svi, opet, svaki dan iznova slušaju kolege, rodbinu i prijatelje, a oni ne prestaju govoriti kako treba ići. I kako, evo, samo što nisu. I svima teško padaju pogašena svjetla na Zvjezdari. Ili na bilo kojoj drugoj zgradi. Ili kad kupe za vodu u svojoj zgradi, pa im na sve manje vrata nakon pritiska na zvono netko otvara.

Ja sam po prirodi optimist, ja i dalje nekako vjerujem da su svi oni otišli kod predsjednika kućnog savjeta na tulum, na čašicu razgovora, i da kad slikamo ili gledamo na svjetla susjednih zgrada zapravo samo gledamo i slikamo  u nevakat. Ali ako mogu prevariti oči, ionako mi je dioptrija takva da joj nije vjerovati, nakon korone mi se miris već odavno vratio – i taj miris defetizma osjeti se jače nego smrad ijednog kontejnera u gradu.

Imam tu naviku, nije ni vama strana, kad god mi smrdi nešto u sadašnjosti, ja pobjegnem u neku bolju prošlost. I, eto ti ga đavle, mene baš neće danas -  u ovom trenutku bacilo me točno trideset godina unatrag. Drugi mjesec devedeset druge, taman se zagužvalo oko održavanja referenduma o neovisnosti BiH, stanje totalne neizvjesnosti, ratišta u hrvatskoj taman utihnula, naša polako iskru primaju. Tržnica k'o Tržnica, melting pot, ali u gradu zuji na sve strane. Rezervisti, noćna dizanja kafića i piljara u zrak, naoružana rezervna policija po gradu, sve šarenije uniforme i vojne formacije u rastu i razvoju – i sjećam se k'o da je danas bilo – ono što se tada zvalo spontanim prosvjedima.

Taman se bijah vraćao iz škole, kad vidim gomila naroda pod Zvjezdarama. Viču i skandiraju, kao znatiželjan dečkić ja se približim, usprkos tomu što su mi stariji vazda govorili da kad vidim gomilu samo uhvatim kontrapravac, i u čitavoj onoj masi oko mi izdvoji zapjenjenu gospođu koja je vikala toliko da joj se žila na vratu usijavala – "Izlazite iz naših stanovaaaa!", "Okupatooooriiii!", "Vratite nam naše pareee i našee stanoveeee!"

Naravno, starijima ne treba objašnjavati, Zvjezdare su mahom bile vojne zgrade, u njima je još uvijek prije trideset godina stanovao kadar zaposlen u JNA, a zahvaljujući toku rata, prije svega u Hrvatskoj, vojska je stavljena pod znak upitnika i u Bosni i Hercegovini. Rekoh, još je bilo vrijeme finalnih priprema za rat, za kojeg se većina još uvijek pretvarala da ga neće i ne može biti, ali sjetim se uvijek te gospođe, urezala mi se u čeoni režanj, kako iz petnih žila viče:  "Izlaziteeeee iz naših stanovaaa!", sve gledajući prema gore. A kad se na prozoru pojavila neka žena, tamo negdje oko petog kata, ova grlata odmah viknu – "Eno oficirušeeeee!! Marš napoljeee!", uz odobravanje i pljesak svih okupljenih.

Eto, ne znam zašto se sjetih baš toga, jer Mostar je u cik rata nudio pregršt zbivanja o kojima se danas sve rjeđe priča. Ne nužno zbog te grlate i okupljenih tog dana pod prozorom Zvjezdara, u tri stambena kolosa, kao i u mnogim drugim zgradama u Mostaru, narednih par mjeseci tiho su se gasila svjetla. Za neke zauvijek. Bilo je i tada onih koji su promatrali koliko se stanova nije „upalilo“, tko je otišao na svoju stranu, tko je sprašio i ne pozdravivši se. I malo, po malo, prešlo nam je u naviku. Jutrom smo saznavali koga više nema, tko je napustio, otišao, tko je jučer bio ovdje, a već danas tamo daleko.

Tiho, pod okriljem kasne noći i ranog jutra, na Tamićima ili Zastavama, odlazili su jedni, napuštajući zauvijek i grad i minule godine svojih života, prijatelje, susjede i kumove, da bi uskoro svjetla po Zvjezdarama palili drugi, opet s Tamićima i Zastavama, koji su u njima vidjeli novu priliku, novi život. Palila su se, potom, pa opet i gasila svjetla na Zvjezdarama, ali i na drugim zgradama u gradu, više puta. Životi su se mijenjali ubrzanim ritmom, ne ostavljajući ni časak za razmišljanje.

Turbulentne godine mijenjale su na stanovima natpise i prezimena, ponekad uz neku prodornu i jezivu tišinu, a ponekad uz viku i paniku, lupanje vojničkih čizama, ponekad uz gomoglasje streljiva i tutanj topova.

I eto, nakon svega, taman kad sam odavno pomislio da je stalo, natjeraše me, evo, opet da gledam u Zvjezdare. I majke mi, ostario trideset godina, Zvjezdare grohnule, ocijedile se, ali evo baš k'o devedeset druge, gledam je li mi i ovaj prijatelj iz razreda još tu, ili je u cik zore otišao, kao da je sramota da se uopće zna, ponijevši sa sobom samo ono najnužnije.

Ovaj put ne na istok, nego na zapad, Sasvim tiho, najtiše, bez tutnjave topova i bata vojničkih čizama. I svakako bez demonstracija – i, naravno, bez grlate i odlučne gospođe u prvim redovima.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.