Ljubavi, utopli me nježno!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Taman što su zapuhali vjetrovi rata, kad ono – paf! Okrenu se onaj pjevac na krovu i, k'o štoc u vugla, netko spomenu zatopljavanje odnosa! I to ne baš svuda, ali na mala vrata – u Federaciji. Do sad bi, u najboljem slučaju, tu i tamo pobjegla u javnost neka potreba za harmonizacijom, ali zatopljavanje u ovim vremenima kada snažna bura prilično ledi kosti, zatopljavanje nekako podsjeća na proljeće i kratak rukav. Naprosto bi mu se čovjek unaprijed obradovao da nije naučio lekcije od ranije.

Kad smo već kod proljeća, možda je ono jučer u Gradskom vijeću Mostara bila neka visibaba, kao glasnik istog, kada su se ipak okupili manje – više svi, ne komplicirajući nepotrebno lokalnim durenjem nešto što se iza brda valja. Možda je odluka pala u zadnji tren, možda je došao neki iznenadni „last minute call“ ili savjet odozgo, uglavnom, to bi moglo biti to. Dobili smo Sattlera i Nelsona kao „mostarsku raju“ i za javnost svi sretni i zadovoljni. Što se dogodilo prije ili iza toga, skoro da više nije ni bitno.

Mostar je trebao odavno biti vijesnik proljeća i u Federaciji, no prođe čitava godina, pa i više, a čovjek koji opet najavljuje zatopljevanje odnosa, Bakir izetbegović, učinio je sve da svoj dio mostarskog dogovora na nivou Federacije ne ispoštuje. Time se dugogodišnji mostarski grč prenio kako dodatni balast na višegodišnji grč Federacije, pa i čitave Bosne i Hercegovine.

Prvi čovjek SDA se, za razliku od mostarskog dogovora njega, Dragana Čovića, i maloprije spomenute nove gradske raje, Sattlera i Nelsona, kada im nitko drugi nije bio potreban, čime su potvrdili da je Mostar suštinski tako i podijeljen, na višoj razini sjetio parlamentarizma i toga da se ne smije preskočiti u obećanom dogovoru oko novog, izmijenjenog izbornog zakona, niti jedna parlamentarna stranka. I to je to. Catenaccio.

Što je vrhunska finta, da se razumijemo, na razini najboljih majstora, jer sve što ti kreneš potpisati, ovi drugi iz tvog haustora, ljubičice demokracije i parlamentarizma, će svakako odbiti, a ti zbog toga vazda možeš slegnuti ramenima i reći – evo ja i bih, ali oni neće! Time zapravo samo bacaš dimnu zavjesu oko nečega što ionako isprva nisi htio. Ili si htio, ali samo pod nekim uvjetima, za koje si znao da ti ih ovaj drugi ni u snu neće dati.

Naravno, nije ni drugom mane. Vjerojatno znajući da postoji velika mogućnost izvrdavanja druge strane, blokada svega što se može blokirati od strane HDZ-a je već bila pripremljena. Slučaj Komšić, kao sublimacija, naslov iznad podužeg teksta o izgubljenim pravima, stavio je novi catenaccio na Federaciju, čime se, slično kao i kod kolege s druge strane, moralna opravdanost svega istaknula u prvi plan.

Uključujući i pakt na svakom nivou sa Miloradom Dodikom, koji se do jučer činio jačim od svega, ali već danas neki se kunu kako će sve to otići niz vodu, jer baš zbog Dodikovih političkih nestašluka, više nego ikad, potreban je novi pakt Bošnjaka i Hrvata! Rekao bi Bili Piton u Maratoncima – 'Ajde?!?

Jeah, tužna istina je kako su jedini uspješni paktovi i dogovori u ovoj zemlji uvijek su išli samo ako dvoje imaju interes protiv trećeg, ili ako im se interes nametne. No, ne zaboravimo da su svi dva na jedan paktovi bili veoma kontraproduktivni, jer se Bosna i Hercegovina u konačnici ni s jednim nije usrećila.

Koliko smo, recimo, sretni Federacijom, to je neopisivo, a ona je, samo da pripomenem, čedo jednog ranijeg zatopljavanja odnosa Hrvata i Bošnjaka, koje, pomalo baca i na ovu novu inicijativu. Pamtimo, sve to nije došlo baš najprirodnijim putem, nego se iznenada umiješala ruka odozgo, (ne)očekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar. Dok ta silna ruka miješa, to nečemu i sliči, čim se ruka počne baviti drkanjem tamo nekih drugih i dalekih, ovamo nastane kolizija i kaos, jer gruba ruka ostavlja prilične rupe u tijestu, pa ta nekonzistentnost otvori priliku za svašta.

Da ne bi netko pogrešno shvatio da sam protiv zatopljavanja, reći ću da sam neobično sretan što se netko konačno sjetio da dogovor kuću gradi. No, malo bi me plašilo da je to opet ona ista ruka. Prošli put ostavila je prilično traljav i neobavljen posao, a može joj se reći i da je miješajući hvatala priličan ekscentar, više gledajući regionalno, nego samo naše, bosansko-hercegovačko rješenje, što se na kraju odrazilo na sve ovo što imamo danas.

A što to imamo? Imamo za bilo kakvu drugačiju spiku potpuno nepripremljene političare i užasno naelektrizirane javnosti, koji su godinama u potpuno drugom fazonu od onoga koji treba za dogovor. Da ne govorim kako su upravo zahvaljujući njima kroz javni prostor i bespućima interneta puštene najveće objede, uvrede i predrasude jednih o drugima, diskvalifikacije, lažna predstavljanja i mitomaniju da ne spominjem.  A narod, k'o narod, zagrizao udicu k'o i svaka riba stvorena da bude plijen.

U trenucima kad, eto, se spominje potreba za zatopljavanjem mi smo zapravo već odavno stigli do nužne potrebe da se još jednom upitamo – a zbog čega smo, zapravo, u Federaciji? Koji je smisao i koja je to potreba stalno živjeti u međusobnom nepovjerenju, preglasavanju, blokiranju, inatu i drskosti? Ima li smisla živjeti s nekim tko ti ne vjeruje? Živjeti s nekim tko ti svako jutro napominje da je on jači spol i kako ima biti po njegovom? Ima li smisla živjeti s nekim tko vidi i trun u tvom oku,  a balvan u svom ne? Ima li smisla živjeti s nekim tko te ne želi shvatiti i prihvatiti? Ima li smisla živjeti u dogovorenom braku, bez ljubavi?

Još bi mi za narod bilo i lako, ima udica raznih, ali samo kada politika ne bi stalno parazitirala na ljudskoj nesigurnosti u same sebe, na manipulaciji kolektivnom svijesti i na konstantnom uvjeravanju svojih da su bolji od drugih i da zaslužuju više – ili da se trebaju plašiti onih drugih, a mržnja je, to znamo, možda i najbolja za odagnjavanje straha.

Može li u Federaciji potpunog nepovjerenja, kakvom su je oslikali maljajući po karti godinama, obećavajući štošta, a brinući se samo za sitne osobne interese, biti ikakvog normalnog dogovora? I mogu li uopće zatopljenje donijeti oni koji su zahlađenju i kumovali? Nažalost, opet jedino uz onu ruku odozgo koja će ponovno bez poželjnog  finog osjećaja zamiješati ovaj naš lonac ili grubo makazama orezati podivljale živice maksimalističkih zahtjeva svakog nacionalizma ponaosob, a nama ostaje samo gledati tko pritom pada, a tko na grani ostaje.

Eh, volio bih da sam negdje daleko, pa da kupim kokica, i sve ovo gledam sa strane. Pa da gledam strateške promjene na licima odlučnih. Pa da gledam kako se, ba, opet prilagođavaju, samo da ih ne bi orezalo, a oni završili na strani koja pada dolje.  Pa da se naslušam pomirljivih tonova i 'ko nas, bre, zadavi? Kokica, kokica...

No, nisam tamo, nego sam, jebiga, ovdje i sve me se ovo tiče. I opet se bojim dogovora na silu i preko neke stvari, dogovora koji će ispočetka izgledati obećavajuće, ali će ostaviti rupe kroz koje će isprva stidljivo, a onda sve više, provirivati alave glave. Plutani čep kojeg će jesti godine, uzalud bačene.

Jedino pametno što mi u ovom trenutku pada na pamet je onaj natpis sa ambalaže – Prethodno odmrznut proizvod nipošto ponovno ne zamrzavati! Pa, eto, ako ste već skužili da se stvari otope, neka se sve ovaj put do kraja i pojede.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.