Volim Mostar, 'vaki, 'naki...

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Pokušavam jutros razbistriti misli uz prvu kavu i govorim kolegi kako imam dojam da sam ove godine pun nekog neobičnog optimizma, a po svemu ne bih trebao biti. Država je klimava, škripi i curi na sve strane, rekao bi konzument udarnih medija – samo još malo i zaratit' će! A ja opet nekako optimističan. I pokušavam dokučiti otkud mi optimizam u zemlji u kojoj smo se navukli da sve gledamo s pesimizmom?

Srknem još malo kave i kažem mu kako me taj neobičan osjećaj "goni" već danima. Kažem mu kako mi Mostar nekako ovih dana izgleda kao posljednja oaza mira i sigurnosti u ovom ludom svijetu, pa čak i kao nekakva oaza razuma. Dok napolju omikronom plaše milijune, zatvaraju i prijete, kod nas se temi pristupa ležernije nego ikad. Ležerno, mediteranski. A nije da korone nema, svaki dan čujem za nekoliko novih poznanika koji su fasovali, ili im je virus ušao u čitavu obitelj, pa pitaju za savjet, jer sam i ja nedavno prebolio mrsku i smrtonosnu.

Dobro, kaže mi prijatelj – otkud optimizam? Pa, eto, rekoh, obično se, nakon povratka iz bolesti, čovjek nekako resetira na male stvari, a u malim stvarima je ono pravo. Vraćaju se okusi i mirisi koje obično uzimamo zdravo za gotovo, a s njima se vrati nekakva nova volja za životom. A i u samoj koroni sam shvatio da naš zdravstveni sustav uopće nije tako loš, pod uvjetom da ti netko u ambulanti u ulici koja nosi ime Stjepana Radića podigne slušalicu kad zoveš da prijaviš simptome. Čujem da mnogi imaju taj problem i ovih dana, ali kad jednom prođeš tu barijeru, upao si u sustav potpune organizacijske rutine, koja je čak i preopuštena s obzirom na ono kako se mediji odnose spram ove bolesti.

Kažem mu ja da je razlog za optimizam taj što sam se u skoro dvije godine nagledao svakakvih vijesti o koroni i uglavnom su ih pratile slike, snimci ili ilustracije ljudi u skafanderima, koji su izgledali poput Marsovaca kada otmu Zemljanina, ili barem kao ekipa iz Fukushime ili Černobila, a u stvarnosti, dok sam bio u koroni, malo tko je nosio i masku. Barem onako propisno. Dođeš nafutrovan i nervozan od iščekivanja, a tamo te dočekaju kao da imaš neku dječju bolest.

Ambulantno tretiran, sve po PS-u, osjećao sam se k'o onomad na regrutaciji, zapravo mnogo opuštenije. Možda bolje reći kao na sistematskom pregledu. I tako, došlo, prošlo...imam štošta prigovoriti, mnogo toga može bolje i efikasnije, ali kada čujem kako mi tretiraju poznanike doktori po Zapadnoj Europi, čak i u susjednoj Hrvatskoj, ovo kod nas se može podvesti pod iskonsko čovjekoljublje.

I to ti razlog optimizma, pita me kolega? Ne, rekoh, to mi je bio booster, odgovaram mu. A pravi optimizam leži u činjenici da mi je Mostar ovih dana, ponavljam, nekako izvanvremenski grad. Na državnom i entiteskim nivoima lupaju u ratne šerpe, lonce i tepsije, izmjenjuju se velike riječi i najave, a mi ovdje nekako kao da smo izmješteni iz svega toga. A jesmo se i namučili, toliko godina bez izbora, grad slučaj, ovo, ono...i gledaj sad ovo, da mi je netko prije godinu dana rekao da će biti ovako, ne bih vjerovao!

Pita me on na što mislim? Pa, eto, samo nekoliko stvari mi je dovoljno za optimizam. Kakvi su da su, ovi radovi na asfaltiranju po gradu mi nekako ostavljaju dojam da sve ima nekog smisla. Čak i kada bolje pogledaš i vidiš da ima besmislica koliko hoćeš! Neki dan, vidim, srušilo jednu nakazu od građevine u mojoj ulici, progledao nekadašnji parkić, odmah mi nešto bolje.

Ja, i? Bakirovski se on meni nalakti na stol i reče da nisam normalan ako na tome gradim optimizam. Sve su to samo kozmetičke akcije, kaže, suštinski je ovo i dalje isti grad, traljavost i bezakonje! Ionako će legalizirati na kraju sve što drže mudonje, ništa se tu ne mijenja.

Moguće, rekoh, ali ne kvari mi optimizam. Daj mi da vjerujem. Evo, neki dan gledam neko izvješće o osjećaju sigurnosti građana Europe. I? Pa, eto, mi stojimo bolje od mnogih, čak i od Njemačke, Francuske, Skandinavije...

Ih, ma lažemo i njima! Kakva sigurnost...ovdje? Hahaha!

Smije se moj kolega, a ja mu kontriram kako sam u ovo vrijeme domjenaka i zadržavanja na Adventu pješice preko pola grada išao kući u sitan sat – i ništa! Lagano i sigurno, samo se toplije obučeš. Ako to nije sigurnost, ne znam što je.

I da, taj Advent. Jest da su neki, pa čak i iz moje struke, po Pavlovljevom refleksu valjda, probali biti moralizatori i načelno protiv tog naziva, da ne kažem obični hejteri, ali ove godine Mostar je dobio kvalitet više organizacijom Adventa. Isto kao i u slučaju zdravstvenog sustava u koroni, asfaltiranja i rekostrukcije cesta po gradu, i ovdje, ako ćemo tjerati mak na konac, možeš naći tisuću mana, ali vidiš li lica ljudi, konačno smisleno stalno okupljanje u dijelu grada koji bi trebao biti onaj pravi centar Mostara, druženje i oduševljenje da se ima gdje i zašto, kada vidiš da te u gradu ima tko i zabavljati, da ima ekipe sposobne za dobre svirke, kad imaš manje – više sve što se pod Adventom smatra negdje drugdje, ne možeš reći da sve to ne godi.

A pogotovo kada vidiš stotine ljudi kako se slijevaju na Advent, iz, (hm..ne volim te termine, ali ne možeš pobjeći od njih sve i da hoćeš) oba dijela grada. Dođe ti da kažeš – Omostarite Bosnu i Hercegovinu!

I, na kraju krajeva, slično kao što je Mepas Mall donio jednu novu kvalitetu i nemjerljivu uslugu gradu bez pravog trga, postao okupljalište i mjesto kontakta, centar umjesto centra, tako je Advent u Mostaru pomjerio isto to, samo u prirodno okruženje. Park je divan, klizalište osigurava dječju graju i buku koju čuješ sve rijeđe u današnjem svijetu. I ne, rekoh mu, nije moj optimizam bez uporišta. Mostar mi nekako izgleda bolje, ljepše, smislenije nego prošlih godina. Tko zna, možda smo zaslužili nakon toliko patnje. Možda je ovo neka kosmička pravda?

A možda samo umišljaš? Kolega je uporan pokvariti mi kavu.

Možda, ali i ako je umišljaj, pusti me da sanjam. Ovo je ionako vrijeme želja. Nadanja. Darivanja. Pa da nagradim sebe dozom optimizma. A i tebi bi bilo bolje, rekoh mu.

On složi facu i ode od mene, da vidi što ima na portalima. Kad tamo Orban, Dodik, Milanović, Dodik, Džaferović, Dodik, Čović, Dodik, Plenković, Dodik, Izetbegović, Dodik, Komšić, Dodik, Vučić, Dodik, Mehmedović, Dodik, plus strani pregovarači u vječnoj rotaciji – i, naravno, Dodik!

Lijepo rekoh, ali ja bih radije kuhano vino, burger, pivo, fritulu, čak i onu šećernu vunu. Jes' da nije zdravo, ali mi je slađe od nabrojanih. I na njima možeš graditi neki optimizam.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.