Kako je nestao konobar iz mog kafića

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sve prolazi, samo mijena stalna jest, reče netko mudar. Prolazite li Mostarom zadnjih dana, između svega drugog što se u Mostaru inače primijeti, zapazit ćete neobično veliki broj natpisa na ugostiteljskim objektima, obično na spojena dva papira A4 formata, da se ipak jasnije vidi – traži se! Radnik, radnica, djelatnik, djelatnica, šanker, šankerica, konobar, čak i konobarica.

Da ne spominjem osoblje za rad u kuhinji. Rijetki su ugostiteljski objekti koji danas ne traže barem jedno od navedenog. I malo, po malo, može se reći da je u pitanju svojevrsna pandemija u pandemiji.

Dobro, reći ćete, sasvim normalno je to, s obzirom da vani zbrisaše, a brišu i dalje, i oni s hrvatskom putovnicom u rukama, ali i oni koji su je vidjeli samo na slikama. Dobro, reći ćete, sasvim normalno je to, jer konobari i šankeri, kuharice i šefovi, oni koji su krivili kičmu i ravnali tabane za sitnu lovu, danas ne žele raditi tek tako, za siću.

Reći ćete da su se "prekomandovali" na izdašnija mjesta, čak i neki stari ugostiteljski radnici, koje poznajete od davnina i praktično su bili dio identiteta, pa ako hoćete i inventara neke birtije, uhvatili su vjetra petama, tražeći na kraju balade barem koju godinu drukčijeg posla, svoju štrucu u hladu, umjesto vazda neizvjesne dvije na suncu.

Reći ćete da je to klasična priča o balonu koji konačno ispuhuje, pogotovo vi koji ste napolju, pa često kažete da u mjestima gdje vi živite postoji par kafića i par restorana, a ne kao kod nas – kafić bio na svakom uglu, a restorana više nego sredina može realno podnijeti.

Nema posla kao prije, nema ni zarade kao prije, sve se nešto stislo, cijedi jednu kavu po tri sata, teferiči, a od dodatnih pića naruči tri čaše vode. Reći ćete i da je jednom morao doći kraj smjenama koje nisu adekvatne zajebanosti posla, ali i da je konobarima smjena nekoć bila manje važna, jer je bakšiš bio i nekoliko puta veći. Izlazilo se, brate, pilo se i trošilo kao da nema sutra, a i ostavljalo se na stolu.

Eh, reći ćete i da je lako gazdama bilo nekad, kad nije bilo ni države, ni poreza, ni inspekcija, kad se živa lova k'o neretvanska jegulja trpala u vreće, pa su propuštali kazniti konobarske nestašluke, jer love je bilo u tom biznisu dovoljni za sve. Eh, a sad, kad ipak nešto države postoji, kad se porez plaća u letu, a inspekcije s jasno istaknutim bijelim očnjacima svako malo nailaze, nema više moj brale, gleda se u svaku marku.

Recite što god hoćete, dodajte još nešto, ali nikada u pamtljivoj povijesti nije bilo ovoliko ugostiteljskih objekata koji traže nekoga. U zlatno poratno vrijeme, koje je, čini mi se, dobacilo i petnaestak godina prema ovamo, kod nekoga još i više, nije bilo uopće ni potrebno isticati da tražiš radnika – uvijek je netko dolazio sam, pitao za posao, netko bi nekoga preporučio, uvijek je bio netko tu pri ruci, kao zlatna rezerva, gurala se po tri, četiri konobara u jednom omanjem objektu, a prijelazni rokovi između kafića bili nalik na nogometne – najbolje konobare i kuhare uzimali su novi objekti, spremni na ulaganje i svoj dio kolača.

Konobar se nekad prije baš i nije morao brinuti, ako je bio dobar i na glasu, vazda je mogao prijeći na bolje, tržište rada bilo je izdašno i gusto nabijeno – a danas? Propuh!

Sudeći po popunjenosti kapaciteta određenih objekata i jadikovke o životarenju, možda neće proći dugo vremena da će Mostar, makar i turistički biser, kako mu se voli tepati, biti sveden na mjeru. Gotovo na onu njemačku mjeru o tek dovoljnom broju ugostiteljskih objekata u odnosu na broj stanovnika. Jer, hajdemo biti iskreni, imali smo ih u jednom trenutku, a taj trenutak možda još uvijek nije skroz prošao, kao da smo velegrad od pola milijuna duša. No, mi smo taj turistički biser, je l'? Čak i kada nam konobarsko – šankersko – kuharska reprezentacija brže – bolje otrči raditi "sezonu" na Jadranu...

Ništa ne zaključujem, samo primijetim. Bijeli papiri nalijepljeni na vidno mjesto, crnim markerom ili na kompjutoru otisnuto – Traži se! Sjećate se onih stripova i filmova o Divljem Zapadu, pa stoji na papiru ono Wanted? Eh, da, na ovom našem također pomalo divljem istoku, eto, umjesto kriminalaca, za sada, traže se konobari. Koliko uspješno i za koju nagradu, neka vrijeme presudi.

Nego, neki moji ovamo me uvjeravaju da postoji još jedan moment kojeg valja spomenuti. Razgovaramo neki dan o ovoj temi i kažu mi oni, eto, nekoć, kad bi gazda ostao bez dijela radnika, uvijek je mogao računati na studente, oni su uvijek bili željni džeparca, pa su, sukladno želji da uz ono što im roditelji pošalju zarade još nešto sa strane, rado uskakali na privremeni rad u kafićima.

Roditelji bi to prihvaćali s određenim oprezom, ali i skrivenim oduševljenjem, jer će dijete osim fakultetskog obrazovanja iz većeg grada donijeti i ponešto životne škole, a skinut' će se i s budžeta, barem malo. Možete ih optužiti da su neumjereno nostalgični i površni, ali u vrijeme kad su studirali, otprilike kao kad sam i ja, više dugo, nego uporno studirao, a to vrijeme nije bilo baš davno, studentarija je bila mahom skromna društvena pojava.

Intelektualna snaga u nastanku. Tako se tepalo studentariji. Dolazilo se na fakultet željno života, baš kao i danas, ali nekako skromnije i skrušenije nego što bi neki rekli da je recentna pojava – čak i tulumi su više sličili na okupljanja u kakvom skvotu, nego na raskalašene zabave sa srbijanskih teve programa, a da ne ulazimo u glazbeni ukus današnje mladeži, odvelo bi nas to u petparačko naricanje za boljim vremenima, a ovi moji još nisu baš toliko ostarjeli.

Riskirajući da mi kažete kako serem, kako sam ostario i prdnuo u šolju, prenosim njihova uvjerenja da ni danas ne bi bilo teško pronaći konobara da su studenti ono što više nisu.

Sjećate li se studentskih servisa, tamo se nekoć tražilo mjesto više? Neki posao, bilo kakav, da se pojača skroman studentski standard, te tako olakša roditeljima i poraste u njihovim očima.
Eh, pusta nostalgija, reći ćete. Ali što kažete na tvrdnje nekih mojih poznanika kako studenti danas imaju nivo, nije im više dosta štruca iz prodavnice, pašteta i litar žestokog iz diskonta, danas se studira na višoj razini, dolazi se svojim autima, parkira se pred preostale ugledne lokale, "frizurice su sređene, a pomorandže ceđene"...

Nema više spavanja u grupama po sobičcima jednosobnih stanova u visokogradnji, nema dijeljenja stana s babom iz nekog davnog rata, nema pentranja po Panjevini i Đikovini, danas su studenti u centru, u žiži, opremljeni wi-fi signalom, svim kanalima i klima uređajem. Stoga i nisu baš za ravnanje tabana i rudarski posao u ugostiteljskoj struci. Čak i ako nije takva većina, takav je trend – i pomalo je bed studirati i biti tamo neki prašinar, kažu ovi moji, dok je nova paradigma kako student ima više nego li dovoljno za provod. I zato nema više ni konobara kao nekad, Ni u broju, ni u kvaliteti.

E, sad. Vrag bi ga znao. Možda u svemu tome ima i pomalo istine. Ali, ako je student danas sve samo ne glić k'o tić, gdje je zapravo ta kriza o kojoj pričamo? Je li glasna manjina potpuno zaklonila tihu studentsku većinu i ne vidimo je? I ako je ima, zašto se ne oglašava, pa i na te natpise za traženje radnika?

Ih, moglo bi se tu pričati jako puno o svemu. Ono što za sada smatram jedinom pravom istinom su oni bijeli papiri na kojima piše – Traži se! Gola istina, rekla bi jedna famozna spisateljica. A razloga, kao i uvijek, ima mnogo. I nisu svi baš ugodni ako pričamo o budućnosti.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.