Baš je fora tvoja zona komfora?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dogode se i naizgled nezamislive stvari. Recimo, taj Messi. Svi smo mislili kako neće nikad nigdje iz Barcelone, kako je pupčanom vrpcom vezan za klub i kako nema šanse da se i usudi napustiti gnijezdo iz kojeg se ispilio.

Klub kojega je sinonim, klub koji mu je toliko dao i kojem je toliko uzvratio, uzročno – posljedična ljubav činila se kao doživotna vjernost, nešto poput Halida Genjca i njegove neraskidive i vječno plodne veze sa SDA.

Na kraju krajeva, U Barci je Messi bio u svojoj zoni komfora, imao zadnju riječ u svlačionici, postavljao i skidao trenere i suigrače, trčkarao ili hodao 80 minuta utakmice, bez da mu itko dovikne da potrči i da malo živne, inače će vidjeti svoga Boga nakon utakmice.

Zbilja je izgledalo nezamislivo da jedan igrač, pogotovo igrač koji je na takav način i kroz tolike godine postao asocijacija za klub u kojem igra, pred kraj balade odigra fintu i ode drugdje. Ali, eto, što bi rekli ljudi, čuda se događaju.

Na stranu to što je bio kralj, nedodirljivi, ikona, legenda koja hoda, na stranu što je jedini mogao viknuti "klub, to sam ja!", na stranu što je mogao žariti i paliti, kako po terenu, tako i po hodnicima i svlačionicama Camp Nou stadiona, Messi je, eto ti ga đavle, ipak otišao.

Zona komfora očito nije bila dovoljna u situaciji kada se brod počeo opasno ljuljati. Zona komfora očito nije prevagnula na stranu ostanka na pramcu lađe koja se izgubila na pučini. Još prošle godine je Messi prvi put postao skroz svjestan situacije, pa je ipak još godinu dana trljao oči u nevjerici. Možda je mogao znati i ranije, ali vjerojatno mu se činilo kao tek prolazna slabost jedne velike imperije.

A onda, kad je oči dobro protrljao, vidio je samo jad i čemer u najavi. Vidio je očaj na terenu, vidio je javašluk u hodnicima i uredima, vidio je nevjericu na tribinama i posljedice krajnje neodgovornosti proteklih godina. Vidio je, što bi mi u Bosni i Hercegovini rekli, nenamjensko trošenje sredstava, rasipanje budžetskih prihoda na kojekakve sumnjive transfere, vidio je kako se brod naginje i pušta vodu, te kako na njemu više ni njegova zona komfora ne izgleda komforno kao ranije.

A onda je čuo zov sirena, pustio suzu na rastanku u ime starih dana – i otišao.

Zona komfora. Prokleta zona komfora. Priznajte da i vas drži na jednom mjestu. Baš poput Messija prošle godine, šapuću vam na uho kako vam je ugovor istekao i kako vas ništa ne veže za ovo, makar ste pupčanom vrpcom konektirani za ovu vodu, ovo tlo i ovaj zrak. Ali, vi se ne date smesti, ipak ovdje igrate od početka. Ipak ste vi dio ove slagalice i što se vas tiče ne možete je zamisliti bez vas samih.

Zona komfora, to je ono kada kažete da nema veze, važno je da ste na svom i među svojima. Poznajete ljude, pozdravljate se, baš kao što su Messija pozdravljali vratari, vrtlari, čistačice ili logističari na Camp Nou. Pozdravljaju vas i oni najviše rangirani, godi vam kad vas prepoznaju, godi vam kad znate ljude i kad možete i preko reda.

Zona komfora. Nije vam loše, čak bi se moglo reći i da ste zadovoljni životom. Za posao volite reći da vam je lagan i da ga radite automatski. Lijevom rukom. Skoro k'o Messi. Osamdeset minuta trčkaranja i hodanja i desetak minuta ambicioznog ponašanja, samo da vam ne kažu da se niste potrudili. Ne zanimaju vas jedne te iste tlapnje i uzimanje ljudi na jednu te istu fašu.

"Mes Que Un Club" ili što se već ovdje kao mantra stalno provlači po govornicama, televizijama i ostalim medijima. Jedna te ista žvaka na koju hvataju naivne, sve dok je zone komfora, tebe uopće ne tangira, ne dotiče te se.

A onda, jednog dana, a taj dan uvijek sigurno dođe, najednom ćeš vidjeti ono što je i Messi vidio tog popodneva, kad su mu u Barceloni rekli da ga vole i razumiju, ali kako novca više jednostavno nema. Vidjet ćeš, kao prokletstvo, sve ono što Čorba pjeva u onoj famoznoj pjesmi iz osamdeset i pete – i skinut ćeš paučinu s očiju. S tim da će biti kasno, jer odavno je prošao deadline, paučina je predugo na očima. I vjerojatno više nećeš biti u formi kao Messi, nećeš moći ostvariti transfer u poznim godinama.

Ostat će ti samo da pitaš sam sebe kako ranije nisi vidio da se brod opasno naginje, kako je sav istrulio pod lošim održavanjem i parazitima, kako su putnici ne onakvi kakvima su ti se činili, nego su „i nesrećni i bolesni“ i kako za kormilom čitavo vrijeme stoje opijene budale sposobne tek potrošiti i zadnju paru iz budžeta za jedno veliko ništa.

Zato, ne zamjerite Messiju. Njemu se posrećilo. Nije prokockao još ono malo što može dati. Prije zamjerite sebi.

Ako još niste, hoćete jednog dana.

A taj dan će svakako doći.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.