Ulicama moga grada gradske službe zijevaju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zapuštena sredina kao što je Mostar nezgodna je stvar za izvesti na pravi put. K'o stari tepih, koji je desetIjećima skupljao svu prašinu ovog svijeta, traži da ga netko konačno iznese i svojski isklofa na onoj štangi, kakve su već nekoć bile ispred svake zgrade u gradu. Da ga izudara k'o što ga nitko nikad nije izudarao, da iz njega izleti sva memla i sva prljavština. Pa tek onda da ga se opere vodom, inače postoji opasnost da se prljavština samo još više uvuče u svaku poru.

Ponadali smo se da bi konačno mogli svjedočiti, ako ne baš temeljitom klofanju, a ono barem nekakvom iznošenju starog tepiha na balkon, da ga sunce malo obiđe, očekujući vidjeti naznake truda, ne samo riječi, nego i djela.

I, ima li tog truda? Hmm...Čini mi se da i kad ga ima, on se nekako brzo razbije o vremenom stasale hridi i stidljivo se povuče k'o kakav nejak i pobijeđen val. Čini se da i ako ga ima, onda se svodi na premalen broj ljudi, čini se kako je stari balast navike i nedjela i dalje pretežak čak i za najbolje namjere.

A kome je do truda i posla, u Mostaru ga može pronaći na svakom ćošku. Ima ga tamo gdje se smeće godinama skuplja pod zidićem, tamo gdje PVC kese nakon svakog vjetra traže smiraj, tamo gdje pripit noćni putnik prema toplom krevetu zapišava teritorij prazneći bez straha svoj mjehur uz staro stablo. Može ga pronaći i u svakoj ulici, načetom asfaltu i brzoblijedećim zebrama, na svakoj prošaranoj fasadi, koje grad pretvaraju u sestru blizanku kolumbijskih favela.

Kome je do posla, može ga pronaći u svakoj rupi i na svakom nepropisno parkiranom automobilu, koji je zajašio ili pločnik ili takozvanu zelenu površinu. Kome je do posla, u Mostaru ga može obavljati neprekidno. Pogotovo ako pripada grupi nadležnih.

Kome je zbilja do toga da Mostar počne sličiti na normalan grad, a nešto se pita ili ga za njegovu poziciju plaćamo iz budžeta, svaki izlazak na ulicu, čak i onaj najobičniji, na kavu ili doručak, može okruniti zapažanjem. A nešto mi se čini da za zapažanje ovdje upravo takve boli neka stvar. Dojam je kako se sve odvija po sljedećoj rečenici - Tu sam da mi vrijeme prođe, da nekako ubijem radni dan, pa da razgulim...

Jer, kako, pobogu, objasniti da u ovom gradu sve ide ofrlje, bezvezno, na pola, nakaradno? I kako još uvijek jedna pravila vrijede i poštuju se u jednom dijelu grada, čak i jednom dijelu ulice, a na drugom kraju ista ta pravila ne vrijede?

Je li itko od nadležnih sve ove godine uspio zapaziti da je na jednom kružnom toku, recimo kod zgrade Đačkog doma, potpuno normalno stati pješacima, a već malo dalje, tamo kod Mljekare, po pješake postaje opasno, jer nikad ne znaju tko će i hoće li im tu uopće stati?

Zapaža li itko, i radi li išta po tom pitanju, da na Rondou, na izlasku iz kružnog toka prema, recimo, Katedrali, postoji 99 postotna mogućnost da vam auto kao pješaku stane i propusti vas, što je veoma solidna brojka koja je vremenom porasla, ali da će taj isti automobil baš kod spomenute Katedrale, na onom pješačkom prijelazu, šanse za svoje zaustavljanje svesti na tričavih 1 posto? Naravno, nije do automobila, nego do vozača koji je jednostavno naviknut da stane na Rondou, ali nije naviknut stati kod Katedrale. I nitko ga, očito, nije naviknuo da barem razmisli zašto unutar pat stotina metara nekad poštuje, a nekad ne poštuje jedan te isti znak!

Mozga li itko o tome da je Dubrovačka ulica postala poligon za kršenje brzinskih ograničenja i kako je vrijeme već davno bilo da se nekako zaustavi bezumno jurcanje ovom gradskom, napominjem – gradskom, duplom trakom? Na kojoj se, također da i to pripomenem, ne jebu ni pet posto postavljeni pješački prijelazi, na kojima jadan pješak može samo naivno izginuti računajući kako će mu stati vozači, koji su, gle čuda, uredno stali nekom drugom pješaku samo par stotina metra dalje, na Aveniji. Ne samo da mu u Dubrovačkoj neće stati, nego će, kad ugledaju pješaka, hladno još jače stisnuti gas. Zato u Mostaru, baš zbog tih duplih aršina, i imate najopasniju situaciju – jedan auto stane pješaku, ovaj krene prelaziti, a onda drugom trakom naleti neki vozač koji uopće nema namjeru zaustavljati se.

Radari? Ležeći policajci? Kamere? Nešto? Ili ćemo, ne samo u kaubojskoj Dubrovačkoj, čekati nove smrtne slučajeve i bježanja nakon udaranja pješaka? Kad smo već kod Avenije, zašto iscrtavanje oznaka na cesti ne prati završetak radova? Da bi se ubojice na cesti lakše vadile kada nekoga pokupe? Ili zato što se ne zna tko pije, a tko plaća, jer se nitko nikome ne želi zamjeriti, pa nitko nikoga i ne tuži za prekoračenje rokova, nevaljanost označavanja i obavljenog posla? Zakona u ovom gradu. Navodno, ima, ali ga očito neki ne žele provoditi, jer okoju im je? Tko, zapravo, koga uopće ovdje tjera na provedbu normi i zakona? Zato se nemamo što čuditi u ovom gradu proizvoljnih životnih navika.

Volim reći kako Mostar još uvijek donekle sliči gradu tamo gdje su drvoredi još uvijek stari i "u liver". Rekao sam donekle, ne potpuno. No, čim dođeš do kraja uređenih drvoreda moraš pustiti da ti porastu zubi i izoštre sva čula, jer pravila igre više nisu ista. Tu svatko igra po svojim pravilima, radi što hoće, vozi kuda hoće, kolikom brzinom želi i ostavlja auto gdje mu je najlakše. Bez straha i bez imalo razmišljanja o tome je li to ikome smeta.

Tako, i recimo, ta spomenuta Dubrovačka, kaubojska pista, logičan je nastavak onog dijela od Mepasa, gdje, usprkos gužvi i parkiranim autima, natakarenih jedni na druge, još uvijek ima nekog reda, više nego u Dubrovačkoj, u koju su došle zgrade, restorani i tvrtke, ali civilizacija još kasni. A i grad kasni doći sam sebi, ne samo u tu ulicu. Grad se gradi, ali mimo Grada. Imate osjećaj da te poluurbane sredine niču mimo bilo kakvih ograničenja, normi, savjeta struke. Mimo znanja i interesa samog Grada.

Bajdvej, pogledajte u Dubrovačkoj, žilavi predratni drvored s jedne strane, i poslijeratni "beton – asfalt – pokoje drvce" kaos s druge strane. Nema dalje.

I baš tu, nakon što gledaš "šumahere" kako se zalete, ne mareći za ograničenje brzine i još manje za pješake, voze kao da od Dubrovačke počinje autocesta duga narednih 50 kilometara, pa se onda u blagom neredu zbijaju na onom vječnom suženju kod Škobića, pomisliš da ne može gore i niže od toga, ali se učas sjetiš kako Dubrovačka preko kružnog toka zavija ili prema Rudniku, putem Blajburških žrtava, ili prema Bijelom Brijegu i Cimu, a tu tek počinje show, u kojem nijedna norma ili pravilo ne vrijede, osim možda one moje da gdje nema uređenog drvoreda, nema ni grada. Ni reda. Ni pravila. Samo betona i sivih zona na bacanje. I samovolje pojedinaca koji su, naravno, redom iznad zakona, jer je sam zakon negdje u mišjoj rupi. Ili u nivou lokve, nastale na netom urađenoj dionici.

Truda, rada i reda? Hmmm....da počnemo s drvoredima? Ili da odmah tu i stanemo i odmahnemo rukom?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.