Cakum – pakum!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zamolila me supruga neki dan da konačno malo raščistim sobu. Sve jasno. Dolaze nam gosti, rodbina, a ta soba nam je gostinska. No, kad gostiju nema, a to zna biti i prilično dug period, soba primarno još uvijek služi kao neka vrsta moje, umalo da kažem, momačke jazbine.

Tu je mjuza,gramofon, ploče, plejeri, tu su stripovi, knjige, automagazini, autići, laptop, zvučnici, sportski rekviziti, dnevne novine, da ne nabrajam, gomila slatko nepotrebnih stvari koje život čine ljepšim i uzbudljivijim, sve ono što vječnom tinejdžeru treba za lijep suživot s ukućanima i ostatkom svijeta, jer se u toj sobi relaksiraju misli, putuje svijetom bez da se mrdne guzicom, tu odmara čovjek svoju dušu umornu od posla i od vanjskog svijeta.

No, kako je ovaj tinejdžer poznat po tome da u tu sobu uglavnom puno toga unosi, a malo što iznosi iz nje, soba s vremena na vrijeme počne sličiti kakvoj jazbini čovjeka sa sindromom hrčka i navikama krtice. Uglavnom, kreativni nered još je i dobar opis kakvo stanje zna biti u sobi. Gdje god baciš pogled vidiš gomile. Gomile dobrih i meni dragih stvari, festival materijala, boja i oblika, ali, da budem iskren, tih devet kvadrata već odavno stenju pod pritiskom te silne dobrote i vajnih festivala.

I tako, ja i soba, unatoč već odavno popunjenim i prepunjenim kapacitetima, uživamo u životu, ali dođe ponekad vrijeme da nam dođu gosti, a da bi gosti prespavali, netko treba picnuti tu sobu u kojoj je, je l', dvosjed na izvlačenje, pa usput treba i učiniti prostor urednim, čistim i savršenim za gostovanje dragih ljudi. Kako moja draga gospođa, otkad sam joj par puta prigovorio da mi je pri čišćenju nešto slomila, zametnula ili pogužvala, posao čišćenja te sobe ostavlja ponosno samo meni, a ona pritom vrhunski šparta kroz ostatak stana, tako je mene i ovaj put zapala čast da uredim vlastitog života tragove. Moj vlastiti footprint, što bi ekolozi rekli.

A ja kao ja, prvo sam se "telio" jedno dva dana, moleć' nebesa ne bih li nazočio sceni u kojoj stižem s posla, a supruga mi veli – Hej, sredila sam ti sobu! No, ništa od toga, pa sam onda, nakon nekoliko opetovanih zamolbi već očajne domaćice kuće, konačno uzeo stvari u svoje ruke - sve sa usisivačem, praškom praškovićem i nekim krpama krenuh u raščišćavanje. Kao i uvijek, glavni problem je bio kako sortirati sve ono što se u međuvremenu nakupilo od prošlog čišćenja, sve te novine, ploče, stripove, koji su ležali okolo, po podu, po dvosjedu, naslagani jedno na drugo u, kunem se, stalnoj potrebi da ih koristim. Prašina je mala zezancija prema tom problemu.

I kako to obično biva, kao što reče Houra – prisiljen da razmišljam, ja shvatio sam sve – i ja sam, pritisnut obvezom i vremenom, koje je bivalo sve kraće, dolazio do nekih, barem meni se tako činilo, genijalnih ideja, još jednom sam dokazao da je kad se hoće, onda je lako ugurati još toga u već prepunjene police, dokazao sam da mogu opet zatvoriti vrata regala usprkos tome što su se već sto puta otvarala pod naletom onoga što je skriveno iza njih, dolazio sam do rješenja za naizgled nerješive probleme, da bi na kraju posla, ono kad udaraš završni "tač", brišeš prašinu finom stranom krpe, bio nevjerojatno ponosan što sam, od svega onoga što sam navukao u sobu, bio prisiljen baciti na smeće tek nešto ambalaže i par dnevnih novina. Savršeni osjećaj kad od govneta napraviš ukusnu pitu!

Uđe žena u sobu, to se u ozbiljnim društvima zove inspekcija, pogled baci na sve četiri strane – i oduševljeno veli – kako si ti samo ovo lijepo sredio! Soba progledala! Ja se zadovoljno smješkam i kažem joj da sam morao baciti jedno tries' kilograma svega i svačega da bih došao do ovoga što ona sada vidi pred sobom i oko sebe. Slatko mi je zaobići istinu u takvim trenucima, pa to ti je!

Ona vjeruje. Zbilja, sve sam nekako, po tko zna koji put uspio ugurati, poravnati, kad uđeš u sobu, na prvi pogled, sve je cakum – pakum, posloženo, poredano, sa smislom i ukusom. Pukao prostor, sve ono što je ometalo čist pogled i odvlačilo pažnju, odavalo dojam nereda, sad je u savršenom redu! Po policama, iza drvenih vrata regala, po boksovima smještenim prema stropu, sve je uredno. Lijep i sunčan dan ulazi kroz prozor, život se opet čini lijepim. Jest da je u pitanju finta, mala varka Mlinarića Marka, ali stvar funkcionira. A to je najvažnije.

I gosti došli, spavali, družili se, oduševljeni. Ja se smješkam zadovoljno, ali iza tog smiješka samo Boga molim da nekome ne padne na pamet da dođe u iskušenje da nešto izvuče, potegne, dobavi ili otvori.

Smijemo se, razgovaramo povišenim tonom, a ja kao da čujem da nešto škripi, al' kažem sebi da je to samo puko utvaranje. Dođe vrijeme za počinak, a ja kao da čujem onaj zlokobni ton skorog pucanja...krrrrccccc...škriiiip....dok spavam, kroz san mi nailazi, kao da vidim da puca brana i voda se rasipa po dolini...rekao bi Rambo da se to savjest igra s mojim egom.

Gosti otišli, dvosjed je opet dvosjed, pukao prostor u sobi k'o na nekim mostarskim ulicama otkad je uvedeno plaćanje parkinga. Kaže žena da je soba sad super i da je samo treba držati takvom. Ja joj dobacujem, oblačeći se u hodniku, kako obećavam da ću je takvom držati, ali da joj ipak ne padne na pamet da samoinicijativno nešto otvara ili uzima. A pogotovo ne da malog pušta unutra. Znaš, moram još neke cake posložiti da to bude savršeno...

Izlazim na ulicu, ispred zgrade auto na autu, što kaže moj frend Jopa, ili se čitav kvart ponovio novim autima, ili su svi živi odlučili parkirati baš kod nas. Najašili na zelene površine, zagradili prilaze, ubacili se i kroz iglene uši. I kao da čujem opet onaj čudan zvuk skorog pucanja, sve mi škripi i cvili u ušima.

Ali, mora se priznati, glavne ulice su čišće nego ikad. Pukao pogled, otvorio se prostor, sve se na prvi pogled doima cakum – pakum.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.