Veliki Tjedan mostarskog uskrsnuća

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kada je poznati čitlučki hotel 'izvršio atak' na Bošku Ćavar, mnogi su se zapitali što će se izroditi iz svega ovoga. Činjenica je da u svome nazivu sam hotel naglašava veliku mogućnost da ćete tu doživjeti SPA ugođaj, dakle, more ti nešta panut na glavu. Je li, teško je očekivati išta uspjelo od poslijeratne privatizacije, sličan primjer imamo u nekadašnjem hotelu Mogorjelo u Čapljini, koji je nakon kratkog procvata završio sav raskopan i gori nego je bio nakon protekloga rata. Nakon rata mogli su se tu skupljati barem narkomani, sad ni za njih nema mjesta. No vratimo se slučaju čitlučkoga SPAdanja.

Jeste, u pitanju je loša gradnja, loše planiranje, loša izvedba, nešto loše. Ali trenutak u kojem se nesreća dogodila je nekako životna ironija, baš da takvo nešto zadesi Bošku koja je svoj aktivistički rad iz kojeg je kasnije nastao politički mandat zaslužila upravo na borbi za građevinske standarde i kvalitet življenja. Nekako je baš simbolična hercegovačka poslovno-SPAovska tragedija. Ali baš da nas uvede u  Veliki Tjedan mostarske katarze.

Tradicionalno 'ko je koga?!

Za suvremeni, ali i manje suvremeni Mostar, ovog tjedna događaju se velike obljetnice. Gospođa Ćavar je nesrećom obilježila godinu dana historijsko-povijesne-istorijske konstituirajuće sjednice nakon desetljeća poluanarhije u Gradu. Istina, nije riječ o nekakvim Vučkolikim obljetnicama kao u Gradu koji živi u 1984. godini, ali jednako dramatične obljetnice.

Najprije, Mostar koji živi u prošlosti ovog će tjedna imati dva važna spektakla koji će nas učvrstiti u našoj vječnoj podjeli da konačno na hercegovačkom čistom zraku pođemo disati punim plućima. Dakako, jedni će obilježiti oslobađanje Mostara u Drugom Svjetskom Ratu. Dan kada su antifašističke trupe rekle da će ovo ovdje biti bastion napretka priprostih seljaka u budućnost. Drugi će obilježiti ono kako su ti partizani, ulazeći u Mostar, neselektivno pristupali osudi za suradnju s ustašama i nacistima, prelazeći iz jedne u drugu tiraniju. Niti jedni nisu u krivu, niti jedni nisu u pravu.

Slično kao što smo se svojedobno zavadili oko lika i djela vojskovođe Stepe Stepanovića, koji je oslobodio Mostar od Austrougarske Monarhije ili kako bi neki isto s pravom rekli, potlačio Bošnjake pod srpsku hegemoniju.

Nikome u gotovo osam desetljeća nije palo na um da se pogledamo u oči, priznamo jedni drugima da je bilo loših stvari na obje strane, ali da je generalno otvoren put tadašnjoj Bosni i Hercegovini da kao zemlja kmetova/raje konačno krene u 20. stoljeće, industrijsku, tehnološku, znanstvenu i svaku drugu evoluciju.

Uglavnom, kada je ovaj veljački jubilej u pitanju, ja se još tješim griotama u srcolikim kutijama i nastojim začepiti uši na priču o antifašizmu, zločinima... antifašizam nije ni bošnjački ni srpski ni hrvatski, ali je i bošnjački i srpski i hrvatski i čak univerzalni.

Namjerno ne spominjem Irmu B.

Drugi je još značajniji jubilej za Mostar. Nakon desetljeća polisa Mostara, kada je Gradom upravljala šačica ljudi, ponajviše pokojni Ljubo, za tjedan dana dočekat ćemo i godinu dana mandata Marija Kordića. Kako su ono puna usta Nelsonima i Sattlerima uspješnog Mostara i modela kako se može surađivati u Bosni i Hercegovini...

Mostar je u proteklih godinu dana osjetio određene pomake, to je neporecivo. Ulice se krpe, ono nije baš da su morali sve odjednom raskopati, ali eto. Mostar je konačno dva i pol desetljeća od Daytona dobio kružnu autobusnu liniju, simbol jedinstvenosti jednog Grada. Ono, nije baš da je Mostar morao biti jedinstven samo do Lučkog Mosta, nije da se iz Opina do Vitalisa može samo jednim autobusom, nije da se iz Jasenice do Narodnog Pozorišta može jednim autobusom, ali eto. Mostar je dobio i počasne građane, nije baš da su ih složno proglasili, ali eto.

Mostar je dobio funkcionalan MoParking, nije baš da se ne može nazvati haračem, kao što nije da su predstavili plan razvoja, neki projekt ulaganja u javni prijevoz, u car-share sustav, u izgradnju biciklističkih staza, samo su napravili plan harača, ali eto.

Mostar je, dakle, u proteklih godinu dana doživio pomak. Je li, istina je da pametni sat korake broje trčao ti u mjestu ili trim stazom. Ali eto.

Generalno, ulazimo u Veliki Tjedan mostarske katarze i nije baš da se Mostar danas više ima čime pohvaliti, ali eto. Ovi koji su do sada ostali ovdje skoro će svi ostati, jer realno, u Mostaru su ostali samo Gačani, Nevesinjci, Stočani, Čapljinci, Čitlučani, Jablaničani... a oni ako i odu, nisu otišli Mostarci. Mostarci su već odavno prestari da bi otišli, samo čekaju nove harače i poskupljenja i ponajveća im je briga grobno mjesto. Ali eto.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.