Klizna situacija
Bili jednom ratnici: Čekanje da prođe vječnost
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Mostarski historičar, pisac i povremeni televizijski voditelj, Dragan Markovina, gostovao je u emisiji Pressing n1 televizije i, pored ostalog, rekao: „Mislim da ovo što je potpisano u Daytonu može trajati zauvijek, mislim da se neće raspasti Bosna i Hercegovina. Da sada neko dođe i nametne građansku državu i izbaci konstitutivne narode, to bi bilo neprevodivo u Širokom, Banjaluci ili Trebinju. U ovoj zemlji se moramo naučiti da nismo isti, da različito gledamo na mnoge stvari, ali da moramo pristati na minimalne zahtjeve jednih i drugih. Nacionalisti se prave da se ovaj rat nije dogodio. Oni se prave da je taj teritorij nekadašnje Herceg Bosne, RS i teritorija koji je kontrolirala Armija BiH, kao da su to švicarski kantoni. To bi bilo logično da je ovo Švicarska. Ali ovo je nastalo rasnim nasiljem, odjeljivanjem i tjeranjem ljudi iz domova u kojim žive stoljećima i sada nakon tolike količine zločina kažeš: Evo zašto ne bismo to imali“.
Markovinu većina onih koji su ga trebali čuti – dakle aktera političkog života u Bosni i Hercegovini - nije, prilično smo sigurni, uopće gledala, a ako i jeste, onda sigurno nije slušala. Oni koji ipak jesu mogli bi mu uskoro fakturisati račun za izdaju jer nije za malo slave nastavio jačati deluziju o promjenama koje se donose dekretom i samo zato što ih žele političke organizacije sa adresama od Marindvora do Baščaršije.
Ekstenzija prekinutog sukoba
U suštini, ovaj je Hercegovac samo ljepše kazao ono što je već izgovorio jedan Bosanac, Elmedin Dino Konaković, kada je nakon neuspjelih neumskih pregovora o izbornoj reformi izjavio da građanske države nema bez volje Dragana Čovića i Milorada Dodika. A nema je, ne samo zato što je lideri HDZ-a i SNSD-a neće, već najprije zato što je neće oni koji im daju demokratski legitimitet, dakle većina Srba i Hrvata u BiH.
No dobro, to je aksiom, ma koliko deluzionisti vjerovali da je radikalna promjena političkog uređenja moguća bez radikalnih sredstava za ostvarenje cilja.
Puno je zanimljivije i suštinski važnije ono što je Markovina kazao o ignoriranju rata čije posljedice nisu samo masovne grobnice i spaljena zemlja već i način na koji se u tri odvojena društva percipiraju politički projekti, procesi i ideje onih drugih.
Današnja Bosna i Hercegovina kao ekstenzija prekinutog sukoba, nije nastala voljom njenih građana i njihovih predstavnika, već pod snažnim međunarodnim, posebno američkim pritiskom i u trenutku u kojem su, da skratimo, svi bili dovoljno jaki da rat ne izgube i dovoljno slabi da ga ne dobiju. Kao takva, ona živi beskrajni prvi dan mira koji najviše liči na primirje - na ono stanje u kojem se ne puca, ali je svima jasno da bitke nisu završene već odgođene ili eventualno preformatirane.
Decenija jaukanja, kukanja
U situaciji u kojoj se „nacionalisti prave da se ovaj rat nije dogodio“, a njihova biračka baza i ne pomišlja „da nismo isti, da različito gledamo na mnoge stvari, ali da moramo pristati na minimalne zahtjeve jednih i drugih“, naivno je, ma beskrajno glupo, očekivati kraj agonije, pogotovo takav da poslije njega ne uslijede decenija jaukanja, kukanja i pokušaja prepravke ishoda historijskih procesa.
Ideje, da ponovimo stotinu puta rečeno, ne umiru na bojnim poljima, ali na njima nestaju mogućnosti njihove realizacije. Među onim hrvatskim Srbima koji su aktivno učestvovali u agresiji maskiranoj u pobunu autohtonog stanovništva još uvijek ima onih što vjeruju da će Vukovar ili Drniš opet biti dio nekakve Republike Srpske Krajine, samo što žive u Srbiji ili Republici Srpskoj i što ne postoji niko ozbiljan i spreman da ih sluša duže od pola minute.
Kod nas, znamo, nije ni nalik. Ovdje se sve što dolazi sa nekadašnje druge strane – ili strana – nišana doživljava kao drugi plan za dolazak do prvobitno zamišljenog ili tako protumačenog rezultata. U konačnici, uporno razmjenjivanje prijedloga i ideja o preustroju BiH ili, za početak, Federacije, završava ne tumačenjem sadržaja, već ukopavanjem za odbranu od posljedica koje nisu predvidljive već su, u kolektivnim stanjima svijesti, vidljive u retrovizoru.
Svaki HDZ-ov ili HNS-ov nacrt novog Izbornog zakona Bošnjaci doživljavaju kao pokušaj legitimiranja prelazne faze iz koncepta etničke reprezentacije u Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu, odnosno neku buduću dvadeset i prvu županiju u Republici Hrvatskoj.
Regija poput Šumadije
Kada Bošnjaci zagovaraju građansku Bosnu i Hercegovinu – bez obzira da li o njoj govori Tarik Haverić kao liberal ili neki ljuti SDA-ov konzervativac – Hrvati to tumače isključivo kao pokušaj uspostave ustavno-pravnog okvira za potpunu dominaciju najbrojnijeg naroda i, što je jednako važno, ako ne i važnije, bivših neprijatelja. Da, i saveznika, samo što je na bošnjačko-hrvatske odnose daleko više uticao sukob Armije BiH i HVO-a, nego njihove zajedničke vojne operacije.
Milorad Dodik je, to se mora priznati, najpošteniji: on separatističke namjere vrlo rijetko i jako loše prikriva, a predano radi na onome što je i dovelo do Republike Srpske koja nije nastala da bi bila entitet u Bosni i Hercegovini, već regija, poput recimo Šumadije, u Srbiji.
Mirko Šarović ili Mladen Ivanić su puno racionalniji – tačnije realniji – i znaju da je secesija najkraći put do rata, ali to što je neće poticati može biti samo privremeni način za smirivanje napetosti. Ni oni, kada se vrate na vlast, jedan kao lider SDS-a, a drugi neposredno, kao počasni predsjednik PDP-a, neće raditi ništa na razgradnji Republike Srpske što će, da se ne lažemo, iritirati Bošnjake, dok će Hrvatima odgovarati onoliko koliko njihov odnos prema federalnim mukama bude sličan Dodikovom.
Kada, dakle, Markovina kaže da „ovo što je potpisano u Daytonu može trajati zauvijek“, on govori o dejtonskim mehanizmima koji uspijevaju na okupu održati tri nepovjerljive zajednice i garantirati im kakav-takav mir. Sve neizlječive mane tog ugovora o neubijanju, a ima ih i ogromne su, ipak su manje od te vrline što ne znači da ona omogućava, parafrazirajući Abdulaha Sidrana, unormaljivanje Bosne i Hercegovine.
Ratni plan
Sve dok se ama baš svaki politički prijedlog koji dolazi od bivših neprijatelja čita isključivo kao ratni plan sa mirnodopskim tehnikama provođenja, famozni Dayton bit će i jedino i najbolje što imamo. Za sve drugo treba čekati vrijeme u kojem će dogovor političkih predstavnika konstitutivnih naroda, građana, ostalih, ma svih, biti doživljen kao, nazovimo ga, prirodno rješenje, ma kako ono izgledalo iz današnje perspektive. A ono, to rješenje, može biti svakakvo: Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Sejdić, Finci budućnosti će se, mi to ne možemo znati, možda jednom zaista usaglasiti kako je najbolja građanska ili dvoentitetska, odnosno troentitetska BiH, kao što se mogu usaglasiti kako je za sve najbolje da je više nema.
Svaki od tih raspleta nekome sada i ovdje izaziva tahikardiju. Srećom, mi ne samo da se nećemo pitati ništa, već nećemo biti niti živi. Budućnost će početi sa našim pra pra unukama i unucima jer mi, ma koliko možda željeli da je drugačije, nismo – kako je to jednom rekao reper Adnan Hamidović Frenkie – oni koje smo čekali da nađu izlazna vrata iz pakla. Sasvim suprotno: mi činimo sve da ostanu zaključana. Ili, kako je Markovina rekao: „BiH je vjerni odraz onoga što njeni građani hoće, to je poražavajuće i tužno, ali je tako“.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.