Rat i mi: Šta je nama Ukrajina?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nama je Ukrajina, da odmah krenemo sa odgovorom na naslovno pitanje, daleka, nepoznata zemlja o kojoj se većina informira površno, uči sa Wikipedije i općenito zna malo. Ipak, nama je ta i takva Ukrajina nikada bliža, a sudbinska veza u kojoj smo se našli tuđom voljom itekako čvrsta. Istina, oni su, odnosno njihova bliska budućnost, bitniji nama nego što smo mi - a nije riječ samo o Bosni i Hercegovini, već i o Crnoj Gori, Srbiji i dobrim dijelom Hrvatskoj - njima. No, i da je obrnuto, Ukrajinci to ne bi priznali.

„Pre nekoliko godina dala sam intervju ruskoj prijateljici, pesnikinji, urednici i aktivistkinji Eleni Fanailovoj za njen internetski portal. Dobila sam razne komentare, među kojima me je posebno pogodio jedan. To je bio komentar kulturologa sa kijevskog univerziteta koji je jugoslovenski rat uporedio sa svađom komšija u bloku – za razliku od veličanstvenog i pre svega velikog sukoba ogromne Ukrajine sa još ogromnijom Rusijom. Žrtve se računaju ako ih je mnogo. Nisam mu ništa odgovorila, imperijalna nadutost je žalosna. No, sada je veličina zasela na položaj i stvari su mnogo žalosnije“, piše profesorica antropologije Svetlana Slapšak u tekstu „Sećate se mirovnog pokreta?“, objavljenom na portalu „Peščanik“.

Ukrajina zaista jeste velika zemlja po broju stanovnika – ima ih 44 miliona – u kojoj se čvrsto vjeruje u tačnost onoga što je govorio pokojni, u atentatu ubijeni premijer Srbije Zoran Đinđić, tvrdeći kako neku državu u međunarodnoj politici velikom ne čini brojnost žitelja i(li) veličina teritorija, već način na koji se postavlja u građenju odnosa sa najmoćnijim. Problem je, međutim, što ukrajinski gard, kao i njeno neupitno pravo da sama bira saveznike i sigurnosne blokove u čije će članstvo ući, nimalo ne zanimaju prve komšije, dakle Ruse, dok one u koje se Kijev uzda – Amerikance – više interesuje da NATO dovedu do ruskih granica, gdje god one bile.

Moskvi rat ne odgovora, jer sve i da ga dobiju ostaje nemoguća misija: držanje ogromnog prostora i velikog broja ljudi pod okupacijom što košta puno, a ne garantira uspjeh. Također, Putinu, osim kao predmet buduće trgovine, ne treba ono što je predsjednik SAD-a Joe Biden nazvao „ograničenim prodorom“. NATO-u je, naime, svejedno gdje će tačno ići granica između Rusije i Ukrajine sve dok je to granica koju će kontrolirati. To što bi većina Ukrajinaca željela da im domovina, i to u gabaritima koje je imala prije aneksije Krima i „pobune“ u dijelovima zemlje sa većinskim (pro)ruskim stanovništvom, uđe u NATO, nije od presudnog značaja za dvije imperije u novoj fazi sukoba.

U najkraćem, za Ruse bi ulazak Ukrajine u NATO značio još jedan, pretposljednji korak do neprijateljskog okruženja. Naime, na liniji razdvajanja Rusije od Evrope su Finska i Švedska koje u NATO mogu ući kada požele, te članice tog saveza Estonija, Latvija i Litva. Bez Ukrajine, pod kontrolom Moskve ostaje samo Bjelorusija u kojoj se proruski režim održava silom. Sa Kinom na jugu, kao još jednom imperijom u novom poretku, Rusi mogu računati tek na nekorisne bivše republike Sovjetskog saveza.

Kremlj, dakle, treba Ukrajinu koja će mirno i dostojanstveno između svojih i Putinovih interesa nepogrešivo birati druge, dok NATO treba Ukrajinu – ili njen dio – kao karaulu.

„Od ruskih dužnosnika čut ćemo da Rusiju s Balkanom povezuju povijest, zajednički slavenski korijeni, vjera. Sve je to točno, ali danas prisutnost Rusije na ovim prostorima treba gledati prvenstveno u sklopu njenih geopolitičkih interesa. A oni su isti kao i interesi EU-a u Ukrajini, koju smatraju mekim trbuhom Rusije. Koja pak Balkan, a pogotovo Srbiju i BiH kao potencijalne članice EU-a, smatra mekim trbuhom Unije“, rekla je u intervjuu za zagrebački tjednik „Novosti“ Jelena Jurišić, univerzitetska profesorica i bivša moskovska studentica, te dopisnica „Slobodne Dalmacije“.

Dok statiramo u balkanskom dijelu mekog trbuha, zagledani malo u Neum i novu rundu pregovora o Izbornom zakonu, naglo reanimiranim nakon prošlomjesečne epske propasti, malo u vlastitu bijedu i krajem oka u još jednu ofanzivu virusa covid-19, teško je i primjetiti, kamoli kontekstualizirati, niz događaja oko nas. A nije da nije živo, sasvim suprotno: u Crnoj Gori je izvjestan pad pro srpskog kabineta premijera Zdravka Krivokapića i njegova zamjena Dritanom Abazovićem čija je ambicija veća od Lovćena, principijelnost teško vidljiva i pod mikroskopom, a pomoć Gabriela Escobara, specijalnog izaslanika SAD-a za Balkan - neskrivena.

„Taj je čovjek kolonijalni upravitelj regiona a njegov zadatak, očito, da dovrši novo preslaganje na Balkanu. Ne sumnjam da je to preslaganje dobro za Ameriku. Problem je u tome što nije dobro za Balkan. Abazović se oko te vlade pita koliko i ja. Vlada o kojoj govorimo je projekat čiji Dritan nije autor, nego izvršilac. Kao što je projekat bila i pobjeda Crkve Srbije na izborima 30. avgusta. Kao što je projekat bila i crkvena vlada, dogovorena u Ostrogu. Sve što nam se ovih godinu i po dešava, to je važno ne zaboraviti, ne bi bilo moguće niti bi nam se desilo bez 'naših zapadnih prijatelja'“, kazao je pisac Andrej Nikolaidis u intervjuu portalu „Analitika“.

Prorusko raspoloženje u Srbiji je toliko da je gotovo nevažno ko je na vlasti ali je, naravno, najbolje da je Vučić koji će, bude li potrebe i interesa, a ima ih uvijek, ignorirati historijsko iskustvo koje govori da su Srbi Rusima isto što i Bošnjaci Turcima: dragi prijatelji koje se zaboravi kada im pomoć najviše treba. Pri tome, Vučić je poželjan i onima koje Nikolaidis naziva „zapadnim prijateljima“. On, naime, može stabilizirati Milorada Dodika koji je, nakon svih velikih prijetnji, najavio povratak srpskih predstavnika u institucije BiH pod uslovom da se zakonski zabrani nazivanje Republike Srpske genocidnom! Niska je to cijena da nema, kao kod stambenih kredita, sitnih slova na dnu ugovora, onih kojima piše da prizemljenje Dodika podrazumijeva i BiH u takozvanom „Otvorenom Balkanu“, odnosno „srpskom svetu“ do Kosovske Mitrovice i „prirodnoj Albaniji“ od nje.

U tu kompleksnu shemu treba još uklopiti i sklonost Recepa Tayyipa Erdogana Vučiću i Putinu, zatim Izetbegovićevu lojalnost Erdoganu i, na kraju, proruske istupe predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, kao i podršku Rusije HDZ-ovim prijedlozima izmjena Izbornog zakona.

Rusija nema neke kolosalne ekonomske interese na Balkanu, posebno zapadno od Drine – uostalom, iz Hrvatske je „Gazprom davno otišao, Sberbank je prodan, a iz grupe Fortenova odlazi krajem ove godine, za sada ostaje tek Lukoil“, kaže Jelena Jurišić – ali geopolitičke itekako ima i sa ove i sa one strane granice sa Srbijom. Posljedično, dok god traje nered oko Ukrajine, trajat će i ovdje, ako ne i duže jer je lista ruskih želja daleko veća od američke spremnosti na eventualne ustupke.

Kako će sve skupa završiti, mi nemamo pojma. Nemaju, međutim, ni oni što su otišli na produženi vikend u Neum, uvjereni da će biti ti koje se nešto pita, a ne, kada dođe pogodan trenutak, bespogovorni poslušnici. Njima će, baš kao i nama, biti javljeno kakva je nova realnost.

Njemački pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Günter Grass (1927. – 2015.), je nekoliko mjeseci prije smrti, u intervjuu listu „Neue Westfälische“ kazao kako misli da je Treći svjetski rat počeo, ali „na jedan potpuno drugačiji način nego što to znamo iz Prvog i Drugog svjetskog rata“. Mi smo u njemu, za razliku od Drugog svjetskog rata, objekt a ne subjekt, ma koliko o sebi mislili isto što i Ukrajinci o sebi: da smo zbilja bitni i da nećemo biti žrtve igara moći čijim akterima nije važno da se problem pravedno riješi, već da problema, iz njihove perspektive gledano, nema. Po tom receptu smo, uostalom, već dobili i Washingtonski i Dejtonski sporazum i vidimo kako nam je lijepo.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.