Klizna situacija
Američke praznične priče: Dayton 2
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Ta se scena da lako zamisliti. Enterijer ne mora biti baš u bobu kao onaj u Avio bazi Wright-Patterson, ali to, zaista, nije važno.
Mjesto radnje je, dakle, velika kasarna pored grada Daytona, u američkoj državi Ohio. U najvećoj sobi, onoj za sastanke, specijalno preuređenoj za ovu historijsku priliku, su američki državni sekretar – to se u nas zove ministar vanjskih poslova - Rex Tillerson, pored njega kongresmen i bivši gradonačelnik Daytona, Michael R. Turner, ispred njih je švedski stol, a sa njegove druge strane Bakir Izetbegović, Dragan Čović, Milorad Dodik, Aleksandar Vučić, Kolinda Grabar Kitarović... Ima još nekog svijeta, ali njih ćemo sada preskočiti.
Govori Tillerson: zahvaljuje se Turneru koji mu je u pismu objasnio da je Bosna i Hercegovina pala nekoj stvari za uši, podsjetio ga na ulogu Sjedinjenih Američkih Država u zaustavljanju rata polovinom devedestih godina prošlog vijeka i uvjerio ga da izgradnje efikasne, prosperitetne i trajno mirne zajednice nema bez ozbiljnog angažmana službenog Washingtona. Turner,„utjecajni kongresmen“ i „veliki prijatelj Bosne i Hercegovine“ se, naravno, smješka: drago mu je što tako važan član administracije o njemu govori kao da ga je rodio. Ostali čekaju da prođe službeni dio, pa da se uhvate kanapea i nogica na čašama s pićem.
Tillerson, kako se to kaže, daje riječ Turneru, pa sada i on pozdravlja drage goste i prijatelje i onda vergla nešto o onoj zimi 1995. kada je na naistom mjestu stao rat, ali, eto,nije započeo mir. Izetbegović, Dodik i Čović se pogledavaju, uzdišu, čekaju da i kongresmen zašuti, odlučni da se drže dogovora postignutog na doručku, za najudaljenijim stolom, za kojim su jeli jaja, pili sokove od cijeđenog vođa i isplanirali da svaki, čim ga se nešto pita ili mu se nešto predloži, baš kao u filmu „Ničija zemlja“, govori: „Yes, yes“. Na službenim jezicima konstitutivnih naroda to znači: ne dolazi u obzir/nema šanse/ni govora.
Nemaju oni, pri tome, ništa protiv nekakvog Daytona 2, samo što se njihove izmjene sadašnjeg u putu ne sreću. Čovićev novi Dayton podrazumijeva treći entitet, Dodikov, ako je dobre volje, ukidanje svih institucija BiH, a Izetbegovićev, naravno, ukidanje entiteta. Pri tome su svjesni su da je davno prošlo vrijeme u kojem se moglo ucijeniti pokojne i rametli lidere da prihvate svašta nešto ili će na različite, ozbilje i bolne načine, dobiti po ušima.
Ništa pod kapom nebeskom danas, na kraju 2017. godine, ni u Bosni i Hercegovini, ni globalno, nije kao što je bilo krajem 1995. kada je Rusija izdisala od svoje tranzicije, Turska slušala Ameriku u svemu, Amerika slala bombe na Balkan kada je to jednom odlučila, vojske po BiH imale snage i volje za još oko sedam-osam dana borbi...
„Nemoguće je napraviti političke promjene izvana, a da se ne osjeti da ovdje postoje snage koje to mogu“, kazao je, govoreći o pismu kongresmena Michaeal R. Turnera upućenom Rexu Tillersonu, dakle o, u suštini, pozivu na updetiranje Daytona, Zlatko Lagumdžija, čovjek koji je jednom imao šansu postati historijska ličnost.Njegova je stranka imala vijećnike u, recimo, Grudama, a Banja Luci ljude koji nisu bili socijaldemokrate jer je bila najmanje gužva pri upisu, već iz ideala,samo što su njega zanimale neke druge stvari: da bude do iznemoglosti predsjednik SDP-a, da gomila nekretnine, da ga zovu Šefe i da, s vremena na vrijeme, upravlja, recimo, Elektroprivredom Bosne i Hercegovine.
Rekao je Lagumdžija istom prilikom još štošta, dijelom pametno, dijelom nevjerovatno naivno –„Bojim se da mi tu godinu nećemo iskoristiti ukoliko se ne stvori jedna natpolitička struktura koju će činiti svi akteri ovog društva - od pojedinaca, do medija, akademske zajednice, političkih partija, nevladinih organizacija, vjerskih zajednica... Dakle, svih onih kojima je u interesu da se konačno pomaknemo iz ovog blata u kojem se nalazimo"- ali ništa drugo nije tako važno od one jedne citirane, prokleto tačne i krajnje obeshrabrujuće rečenice.
Više od četvrt stoljeća politika se kod nas svodi na traženje najboljeg načina za preveslati drugog, odnosne druge i to je, jednostavno, postalo pravilo. Ko god, drugačije rečeno, računa na većinu glasova iz jednog biračkog, etnički manje-više homogenog bazena, mora ponuditi ono što će ga kod druga dva činiti gubitnikom.
Uzaludno je, dakle, nadati se da će se u dogledno vrijeme, u narednih sto, dvjesto godina, pojaviti neko ko će imati dovoljno podrške kod sva tri zavađena naroda da može, uz američku pomoć i rusku isposlovanu nezainteresiranost, nadograditi Dayton. Oni koji bi možda i mogli, a danas su to Dodik, Čović i, još uvijek, Izetbegović - neće, jer ne moraju i nema ih se, ponovimo, čime natjerati.
Ćorav je posao razmišljati o novom Daytonu sa starim političkim akterima, dokazano spremnim da potpišu svašta, a onda se ponašaju kao da ništa nije bilo i upravo zbog takvog odnosa prema dogovorima u kojima su učestvovali, dobijaju podršku glasača. Zato bi bilo bolje, brechtovski kazano, pokrenuti inicijativu za promjenu naroda. Samo što tako nešto ne pada na pamet ni Turneru ni Tillersonu, niti, pogotovo, ovim našim klocevima: znaju da ih niko drugi tako uporno neće birati, ma koliko mu puta slagali da će najdalje do idućih izbora sve biti drugačije.
I tako svake četiri godine u zemlji u kojoj su izvjesne dvije vrste promjena: one na gore i one na kalendaru.