Antiantifašisti protiv antiantiantifašista

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Postoji točka u vremenu i prostoru balkanskih wannabe naroda kada se sve preokrenulo naglavačke. Uvjeren sam da se radi o trenutku kada je 1940-ih Banjaluka bila glavni grad svih Hrvata. Jer tada su, primjerice, pravoslavci činili pokret otpora, katolici su gledali u Banjaluku k’o u dragi kamen, a muslimani su bili dio vojske koja će se kasnije pokazati kao zločinačka.

Prije tog trenutka, te točke, pravoslavci su branili Hrvatsku od Turaka, muslimani su bili okupatori Bosne, a katolici su bili pokret otpora. Poslije toga katolici su bili zločinci, pravoslavci her... neka, izgubio sam se, idemo ispočetka.

Antifašisti su bili fini, čestiti ljudi, oslobađali su nas od Nijemaca i Talijana, a kvislinzi su bili... stani, stani?! Jel ovo trik pitanje. Neću, bolan odgovarati, ne želim se dovoditi u bezizlaznu situaciju. Neću. Eurointegracije nalažu da smo svi antifašisti. Nacisti?! Ovaj... De, majke ti, vidi, govore li išta o antinacistima?! Kako ide ona pjesma od Letu štuke...

Svi hoće, niko da prizna

Načela federalizma. Ne možeš vjerovati da su se u Bosni i Hercegovini uspjeli posvađati oko načela federalizma. Znači, ovi što su za federalizaciju su zli, a ovi što su za federalno uređenje su dobri. Jeste, dobro ste pročitali. Tako je jer u Bosni i Hercegovini nitko nije za konfederaciju, zna se da su Konfederaciju zagovarali oni što su u Americi zagovarali roblje i pamučne potkošulje. A svi znaju da u kvalitetnom donjem rublju mora biti makar pet posto elastana, elastan čini da roba ne bude konfederalna.

Naravno da ste zbunjeni čitajući ovaj tekst. Kao eto da ste više uspjeli shvatiti iz cijele strke oko izgreda na Partizanskom groblju. Ovi, čija se mladost zaklinje u Crvenu armiju, s kojom se ni Tito nije mogao (istodobno se i u Tita zaklinju), posvađaju se s ovima čija se mladost zaklinje protiv ovih u čiju je spomen podignuto Partizansko groblje.

Iskreno, ja razumijem da od početka devedesetih na ovamo mladost iz škola koje rade po planu i programu na hrvatskom jeziku nije pohodila partizanski spomenik na Kozari, budući da bi u tom slučaju uvidjeli da se ti protiv kojih se zaklinju mahom zovu Ivo, Jure, Stipe... Ima ih barem četiri tisuće... ili hiljade, za čitatelje koji su za federalno uređenje. Znam, navijali su za Hajduk, ali nitko nije savršen. I moja žena navija za Hajduk.

Prepilana teleskopska drška i bezbolne palice

U nekom od tih famoznih autobusa pronađena je teleskopska palica, nemoguće je razlučiti na čijoj strani. Pitao sam eksperte za internetsku trgovinu što je uopće teleskopska palica i nakon što su mi objasnili da se radi o najobičnijoj cijevi na izvlačenje, bilo mi je jasno da je u pitanju radijska antena i da svaki automobil to ima. Mislim, ako su mi pogrešno objasnili i ako se doista ne radi o toj vrsti cijevi, mislim da cijev na izvlačenje ima svaki navijač, i navijač koji nema cijev na izvlačenje zove se navijačica. No, da se ne udaljim od teme.

Ovi što su protiv antife su, dakle, antiantifa. E, antiantifa, antiantifašisti. Oni zagovaraju politiku Make America first, Germany second i onda Treći. I zagovaraju politiku recipročnog pariteta u kojem će svi na čitavom teritoriju biti jednakopravni, ali će oni na svom teritoriju biti jednakopravniji. Ali će jednakojednakopravni biti i na drugim teritorijima, Prvom i Drugom. Tu će mladost i dalje učiti da se kaže vrtolet i vatrozid i oblak i krafna, ali ih neće naučiti da su i Jure i Stipe i Ivo također bili antifašisti. Ali će svi uredno reagirati tužnim emotikonom na vijest da odlazi Ivan Đikić. (Usput se potiho pitajući Jeko Đikan?!)

S druge strane, imamo ove koji su protiv antiantifašista, dakle, antiantiantifašisti. Oni žive također u iluziji da će izmišljanjem imena za narode i jezike pridobiti druge narode da im se priključe. Iako su to već pokušali Jugoslaveni pa nisu uspjeli. Oni bi također učili svoju djecu u jednakopravnim federalnim školama (federalnim, ali ne federaliziranim) da se Alija Nametak razlikuje od Mile Budaka, istodobno ih učeći da Ilija Jakovljević ili Vladko Maček ili Andrija Hebrang ne valjaju.

Studenti pitaju: Kuda ovo sve ide?

Da budem krajnje jasan, a ne u lirskim slikama: Ne ide ovo nikud i niđe mi nećemo. Oni koji su bili pametni, već su otišli. U Irsku, u Njemačku, bilo gdje. Nama ostaje samo da sjednemo, sudarimo mišljenja i nađemo kompromis. Sve ostalo je protofašizam.

Protofašizam je kad dijete koje ne ide na vjeronauk bude isključeno s nastave i ostavljeno da na hodniku osjeti da je drugačije. Protofašizam je kada djecu u različitim terminima učimo jednadžbe i fiziku i kemiju i biologiju, jer onda povjeruju da su različiti, a nisu. Protofašizam je kad imaš dva bilo šta po jednim krovom, bilo to vatrogasno, hitna pomoć, škola.

Protofašizam je kad namećeš drugome kako će da te zove ili kako će sebe da zove. Protofašizam je kad pljuneš na mrtvaca, zvao se on Šagolj ili Lovrenović ili Matvejević. Protofašizam je kad drugačije mišljenje nazivaš fašizmom. Protofašizam je kad desetljećima nakon zločina iskapamo zaboravljenu bol i podmećemo je kao borbu za pravdu.

Možemo naprijed samo kad se pospemo pepelom i priznamo sebi da antifašisti nismo, samo smo antiantifašisti protiv antiantiantifašista.