Bombaški proces: Sedma sila i argumenti sile

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nakon što je SDA-ov tender efendija, Huso Ćesir, a prema tumačenju svog stranačkog šefa Bakira Izetnbegovića, napao kameru uz koju, prema specifikaciji proizvoda, ide građansko lice Adi Kebo u ulozi držača, sasvim očekivano su i skoro isto reagirali nekakvi mostarski mesari kojima je ručna bomba uništila šnicle i plećke, glavuše i koljenice. Oni, istina, nisu napali kameru nego mobitel sa dodatnom opremom koju, uz novinarku Dnevnog avaza, čine i njene kolege sa ovoga, te portala Klix.ba.

Nijanse su, dakle, različite, ali je princip isti: novinarka i novinari skupljali su informacije na javnom prostoru, slikajući sa njega oštećenu mesaru familije Husić, čijim se članovima učinilo sasvim prikladnim da pokažu kako i Mostar ima svog Ćesira, pa su izvršili atak na mobitel. Za razliku od Kebe koji se s onim đuturumom - čije firme prolaze tendere kao djeca prvi razred - natezao sam, jedna Mostarka i dva Mostarca su zlostavljani na očigled policijaca zabavljenih traženjem hlada. Na kraju su, kako to uvijek biva, BH novinari izrazili zabrinutost od koje je umilne Husiće zabolilo međunožje i sada nam samo ostaje da čekamo ko će sljedeći napasti mikrofon. Nije red, majku mu, da to sredstvo za novinarski rad ne dobije ono što zaslužuje.

Huso Ćesir, kojeg se ovom prilikom vrijedi prisjetiti, nije učinio ama baš ništa neobično kada je napao fotografa portala Žurnal, Adija Kebu. Husina, kao i aktuelna Husićka buna protiv snimanja njihovog privatnog vlasništva s javne površine, sa svime što ju je činilo – bunu, ne površinu – uobičajen je način komunikacije ovdašnje političke kaste, bez obzira na stranačku pripadnost, sa medijima i medijskim radnicima u neposrednoj proizvodnji onog sadržaja koji ne služi bildanju stranačkog rejtinga i glancanju likova i djela odabranih da budu kao sposobni, iako su samo podobni.

SDA, čiji je predsjednik objasnio suštinsku razliku između napada na tehnologiju i slobodu govora, se, što isto treba istaći, može pohvaliti kako je, vrlo vjerovatno, stranka sa najvećim brojem sukoba sa novinarima i medijima u Bosni i Hercegovini. Ništa to, da ne bude zabune, dobroga ne govori o drugim partijama, prije svega HDZ-u, SNSD-u i SDS-u. Jednostavno, na onom području kojeg su Bošnjaci u ratu zvali slobodna teritorija, a danas ga ne zove nikako, nastajali su – i nestajali – ili su, recimo tako, zatečeni najbolji mediji u BiH sa najvećim brojem dobrih novinara. Onih kojima ne treba objašnjavati da je novinarstvo sve što vladajući ne vole čuti, dok je ostalo – PR.

SDS, SNSD i HDZ slobodne medije sebi nisu dozvoljavale prije, a i danas ulažu nadljudske napore da, kada god i gdje god mogu, suze prostor slobode, odnosno održe balans sa onim kojeg je predanim radom stvorila SDA, koristeći sva raspoloživa sredstva za povratak žurnalizma u goru prošlost.

Ono što je krasilo Savez komunista u najrigidnijim godinama, nove elite su primjenile na svojim dijelovima BiH: zauzete su institucije, pod punu je kontrolu stavljen represivni aparat, zadržana je podobnost u, istina, novoj formi i jedna dogma zamijenjena je sa tri.

Od onih prvih demokratski izbora, pa do evo ove minute, slobodno i profesionalno novinarstvo za nove vlasti nije neizostavni dio demokratije, već njena neželjena pojava. Smatrajući kako je zahtjev za promjenom sistema podrazumijevao tek puku promjenu dogme, odnosno dogmi, uz zadržavanje svih totalitarnih oblika upravljanja društvom, nova elita gotovo tri decenije vodi rat sa onim medijima i novinarima koji nisu razumjeli da se od njih traži stari način ponašanja sa novom ideološkom matricom. Tako su do podne stvarani, financijski pomagani, protežirani i paženi oni mediji u kojima su zapošljavani društveno-politički radnici spremni da po mišljenje idu na nove adrese, a od podne uništavani oni u kojima je zanat imao prednost pred služenjem. U tom ratu protiv hladnog bilježenja svetih činjenica i prava na njihovo slobodno komentiranje, nisu birana sredstva: premlaćivanja, bombaški napadi, slanje naoružanih kabadahija u redakcije, montirani sudski procesi, uticaj na velike oglašivače...dio su bogatog repertoara kojim se jugoslavensko jednoumlje pokušavalo i pokušava zamijeniti troetničkim maloumljem.

Američki milijarder Warren Buffett je jednom rekao kako klasna borba nikada nije završila – u što su siromašni uvjereni – i da neće završiti nikada, samo što u njoj vode ljudi poput njega. Prevedeno na službene jezike u BiH i stavljeno u kontekst ove priče, to znači da borba između cenzora i zagovornika slobode nikada nije i neće biti završena, samo što prvi imaju nezanemarivu prednost. Javni servis je irelevantan, Dani i Slobodna Bosna više ne postoje, Oslobođenje je dio korporacije i kao takvo ništa važnije od kvasca, većina komercijalnih medija je ili u službi odeređene politike ili velikih oglašivača, a najčešće oboje, pa ovo malo kvalitetnih redakcija što je preostalo em bode oči, em privlači silu kao društveno prihvatljiv oblik komunikacije sa onima koji nisu pristali na vazalski odnos prema vlasti.

Mesarsko pokazivanje sile nije, dakle, nikakav incident, već je incidentan svaki pokušaj da se novinarstvom ne bavi kao uslužnom djelatnosti što, da se ne lažemo, predano obavlja dobar dio medijske scene. One scene koja je toliko oslabljena da njene zdrave dijelove više ne pokušavaju odstraniti državni mafijaši, režimsko pravosuđe i vlasnici budžeta za reklame, već eto penzionisane patriote i privrednici iz Sarajeva, odnosno mesari iz Mostara i, naravno, Milorad Dodik kao najveći Baja. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.