Klizna situacija

Dimna zavjesa: Škola prije života

Nama se bolja budućnost već dogodila. Kada budući brucoši to skontaju, bit će ili u Njemačkoj ili u kreditima
Kolumna / Kolumne | 17. 05. 2019. u 10:22 Emir IMAMOVIĆ PIRKE

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije nešto manje od 200 godina, srpski pjesnik Branko Radičević je napisao stihove od kojih svaki školarac stariji od deset godina dobija osip. Ti čuveni stihovi glase: „Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba“.

Godine koje se nazivaju zlatnim u nekom društvu obično se počnu takvima smatrati tek kada prođu, kada nova i, naravno, gora realnost pokaže kako je bilo dobro do prije neki dan, samo što to nismo shvatali na vrijeme.

Na jednak način i đačko doba, kada postane prošlost i zbir filtriranih uspomena, zaista izgleda kao najljepše, iako ono lijepo i pamtljivo obično nikakve veze nema sa samim školovanjem, sa prokleto ranim ustajanjima, popodnevnim  provjerama znanja iz, recimo, matematike, beskrajno dosadnim predavanjima i lektirom koja ili ima 500 strana previše ili se bavi životnim nedoumicama čobana sa povišenim trigliceridima, a najčešće oboje.

Najljepše u đačkom dobu, gledano naravno iz pozicije đaka, čine naizgled vječna prijateljstva, jednako naizgled fatalne ljubavi, skraćna i otkazana nastava, veliki odmori,  ekskurzije i raspusti. Sve ostalo je, kako se to kaže, nužno zlo. Samo što tog ostalog ima više.

Svake godine u ovo vrijeme maturanti slave kao da je to što su završili srednju školu neko neopisivo veliko postignuće i prvi preduslov da se shvati svijet i sve oko njega. Mijenja se jedino tehnika radovanja: jednom se pišti, drugi puta neumjereno pije, treći puta, kao evo ove godine, u školskim dvorištima pale baklje, sve uz neizostavne majice s potpisima školskih kolega i kolegica i, nerijetko, nekim veleumnim porukama tipa: „Bolje biti pijan nego star“.

Dirljivo je, naravno da je dirljivo, gledati tu djecu koja stvarno vjeruju da su skinula golem teret s leđa i da ono što slijedi može biti i ljepše i bolje i lakše od ranog buđenja, predugih časova i po prosjek pogubnih naglih testova znanja.

Nema toga, nije se rodio, ko bi im objasnio da stvarni život tek počinje i da je sve ono što ostavljaju iza sebe, to kratko đačko doba, nešto što će pamtiti kao fakat najljepše.

Pristojni među onim skoro ili tek punoljetnim će na jesen na neki od provjerenih, javnih fakulteta, a pametniji na neki koji nije džaba, ima tradiciju dugu čak i deset godina i jedini uslov da ga se završi je onaj da ga se prethodno upiše. Najpametniji će već sutra, prekosutra, ma u ponedeljak, najsigurnije je, postati „mladi“ ili „mladež“ u kakvoj velikoj stranci koja se predano brine za svoje prvake u analnoj spelologiji i karijerističkom alpinizmu. Poslije će diploma već nekako doći, nije važno iz čega, jer fakulteta za vijećnike i zastupnike, savjetnike i druga srodna zanimanja, svakako nema.

Takve, baš kao i štrebere na američkim koledžima, većina gleda prvo s prezirom, pa onda sa strahopoštovanjem: kako i priliči kapitalističkim odnosima radnika i poslodavca, odnosno onima između ovisnika o tuđoj dobroj volji i, nazovimo ih, vlasnika dobre volje.

Treba li reći da će u budućnosti koja ih čeka najgore proći prvi, da će se drugi već nekako snaći, dok će treći odlučivati o svima zajedno. Završit će većina pristojnih neki fakultet, možda ne prvi upisani i možda ne u roku, pa će onda, nakon što se i taj životni uspjeh proslavi, doživjeti razoran sudar s realnošću u kojoj jednako vrijedi njihova i diploma štampana u pomoćnoj prostoriji vulaknizerske radionice. Shvatit će, međutim, kako su obje obični komadi papira ukoliko uz njih ne ide i članska iskaznice mladih i mladeži u tranziciji ka zrelijim godinama.

Sve, dakle, ako se i zaposle u struci onako, jer se njihovo zanimanje traži i oni zadovoljavaju uslove konkursa, pa još i dobiju platu dva puta veću od prosječne, od nje mogu iznajmiti stan, platiti režije i, u najboljem slučaju, imati oko 20 maraka dnevno za sve, od doručka do nove pidžame.

Kasnije ide samo gore: brak i kredit za stan, automobil na lizing, jakna na šest i ljetovanje na dvanaest rata, vrtić, škola i laganje vlastitoj djeci kako trebaju biti pristojna, dobro učiti, pažljivo odabrati fakultet i završiti ga, pa će, je li, živjeti bolje od svojih roditelja, odnosno barem kao roditelji roditelja ili, još bolje, generacija prije. Ona kojoj je rana maldost prošla u postratnoj bijedi i jugoslavenskoj obnovi i izgradnji, ali su najbolje godine proveli u državi što je još uvijek najbliže onome na šta se misli kada se za neku kaže da je - normalna.

Potomke odraslih u tom, najprosperitetnijem bosanskohercegovačkom periodu, u naproduktivnijoj životnoj dobi je prekinuo posljednji rat, dok je unuke formirala tranzicija u kojoj su prije osmanaest-devetnaest godina dobili današnje maturante.

Bukvalno dojučerašnji srednjoškolci o tome šta ih čeka, mahom, ne znaju puno. I bolje je da je tako. Da znaju, ili bi pare za matursko slavlje uložili u kartu za bilo gdje ili bi onim slavljeničkim bakljama spalili sebe i sve oko sobe.

Nama se bolja budućnost već dogodila. Kada budući brucoši to skontaju, bit će ili u Njemačkoj ili u kreditima do guše ili, ako im se ne gadi, u stranačkim evidencijama i skupštinskim klupama.

Na mladima, navodno, svijet ostaje. Kakav je, ništa osim prvaka u analnoj spelologiji i karijerističkom alpinizmu i ne treba. Kao što ni njima, neprikosnovenim i nepristojno ambicioznim prvacima poltornstva bolji od ovoga nije potreban.

Kome jeste, tom je pasoš važan koliko i diploma, a radna dozvola dva puta više, tačno koliko i znanje njemačkog. Engleski se, naravno, podrazumijeva.   

 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close