Bosanskohercegovačka partija šaha

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Lokalna bura u čaši vode povodom američkih sankcija Marinku Čavari, HDZ-ovom predsjedniku Federacije BiH, i Alenu Šeraniću, ministru zdravlja i socijalne zaštite u Vladi Republike Srpske, stišala se u roku od nekoliko dana, međutim, ova afera ili incident, a u Bosni i Hercegovini teško je razlučiti jedno od drugog, kao i to što je važno a što nevažno u cijelom tom rašomonu, otvara cijeli niz suštinskih pitanja, ukoliko sve to ne promatramo onom jednodimenzionalnom, binarnom optikom raznoraznih internetskih botova, gdje je jedino važno je li kažnjen "naš" ili "njihov".

U svakom slučaju radi se o dvojici marginalnih likova koji su tu isključivo zbog toga da se u odgovarajućem trenutku na njih "sruše kola", takozvanih stranačkih gromobrana, a u Bosni i Hercegovini je većina nižerangiranih politara takva, osim čelnika vodećih stranaka koji se ponašaju po principu "država", odnosno "stranka to sam ja". U slučaju Dragana Čovića i Milorada Dodika, taj princip je doveden do krajnosti: svi su "nižerangirani", osim njih dvojice.

Izlike za sankcije bilo kome u ovoj zemlji, pa i Marinku Čavari i Alenu Šeraniću, prilično je lako pronaći, pogotovo ako se ne morate zamarati činjenicama, kao što je to slučaj s američkim institucijama, barem kada je riječ o domorodcima u tamo nekakvoj Bosni i Hercegovini.

Po revizorskim izvještajima za 2020. godinu, Kabinet Marinka Čavare je za "uredski materijal, sitni inventar i usluge" izdvojio 158.439 KM, Kabinet potpredsjednice Federacije BiH Melike Mahmutbegović 111.054 KM, a Kabinet tragikomičnog srpskog padobranca Milana Dunovića "skromnih" 68.791 KM. Dobar dio ovih sredstava utrošen je direktnim nabavkama, što otvara mogućnost silnih malverzacija, jer ovoliku količinu hefterica, tonera, kuverti ili USB-ova u jednoj tekućoj godini ne potroši valjda ni CIA.

Prije desetak mjeseci Ured za reviziju institucija BiH otkrio je nepravilnosti u radu Kabineta drugog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, kada je iznos od ukupno 39.000 KM isplaćen hrvatskom novinaru Dragi Pilselu "za poslove regionalnog političkog analitičara".

Pretpostavljam da bi se slične "nepravilnosti" mogle pronaći u bilo kojoj bosanskohercegovačkoj instituciji. Zbog čega su se onda kola slomila na Marinku Čavari? Lakonsko objašnjenje, po kojemu je Marinko Čavara kažnjen kao posljednja opomena Draganu Čoviću poprilično je nategnuto, osim ako se netko u američkom veleposlanstvu nije preigrao, u što sumnjam. Mišljenja sam da se ovdje radi o eskapizmu američke politike, da se gladnoj bošnjačkoj javnosti baci kakva sočna kost bez nekih većih posljedica.

Ne vjerujem da će itko sankcionirati Dragana Čovića, jer bi to bilo kontraproduktivno. Na sličan način na koji se to dogodilo kada su američke institucije 2016. godine uvele sankcije Miloradu Dodiku zbog nepoštivanja odluka Ustavnog suda BiH, kada mu je uskraćena mogućnost putovanja u SAD, nakon čega je Dodik do kraja zaoštrio svoju politiku i uletio u čvrst i neraskidiv zagrljaj s Vladimirom Putinom.

Od sankcija Čoviću, da budem malo ciničan, najviše bi profitirali glasači HDZ-a, jer bi dobili "beskompromisnog" predsjednika, "koji nema što izgubiti", na što međunarodne organizacije nemaju nikakav odgovor, ako se prisjetimo tragikomične situacije od prije pola godine, kada su Miloradu Dodiku, na užas republičkosrpske oporbe, po drugi put uvedene sankcije, što je samo dovelo do enormnog porasta popularnosti ovog političara.

Isto se sada dogodilo i u slučaju Marinka Čavare, što je Čoviću vjerojatno dalo povoda da prvi put ne povije kičmu, kada je prije par dana odbio sudjelovati u još jednom režiranom cirkusu u Bruxellesu koji je organizirao Andrej Plenković preko jednog od svojih briselskih ahbaba, da još malo zamaže oči eutanaziranim bosanskohercegovačkim Hrvatima. Čović je prvi put odbio da se nađe u istoj prostoriji s dvojicom bošnjačkih članova Predsjedništva. Bez obzira što se radi o jednoj tragično zakašnjeloj reakciji, Čović je našim međunarodnim "gospodarima muha" pokazao što misli o njihovim sankcijama, koje mu samo podižu ionako previsok rejting, usprkos svemu.

Povodom sankcija Čavari i Šeraniću, odnosno Čoviću i Dodiku, kako se to "tradicionalno" tumači u Sarajevu, uslijedila je i reakcija moralnih horizontala iz SDA: "Odluka, njeno obrazloženje, kao i posebna izjava američkog državnog sekretara Antony Blinkena, jasna su poruka Sjedinjenih Američkih Država svim zvaničnicima u Bosni i Hercegovini koji proizvode blokade, pokušavaju suspendirati demokratska načela i podrivaju Ustav BiH. Ohrabruje da su precizno detektirani krivci za političku krizu i blokade Federacije BiH, poput Marinka Čavare, ali i ostatka rukovodstva HDZ-a."

SDA je, također, usvojila zaključke u kojima je navedeno da ova stranka ima "isti cilj u BiH kao EU, SAD i Ured visokog predstavnika: izgradnju funkcionalne, demokratske države, stabilnih institucija i osiguranje vladavine zakona". Mašala, rekli bismo.

Ubrzo im je stigao hladan tuš iz američkog veleposlanstva, gdje im je neuvijeno poručeno da ne čačkaju mečku: "Kada bi SDA dijelila ove ciljeve s SAD-om, stranka i njeni dužnosnici ne bi pokušavali blokirati ili ometati istrage o korupciji, ne bi pridonijeli nefunkcionalnosti u Federaciji BiH i ne bi preferirali retoriku podjela u odnosu na smislene pokušaje pomirenja", objavilo je na Twitteru američko veleposlanstvo u BiH.

Ipak, najvažnije pitanje koje se postavlja povodom ovoga je to što je s krupnim koruptivnim aferama u Bosni i Hercegovini. Jesu li važnije Čavarine hefterice od Novalićevih respiratora ili optužbi protiv Selme Cikotića za šverc vojnom opremom, ako čak na trenutak zanemarimo mračnu ratnu prošlost ovog SDA-ova ministra, da navedem dvije najveće afere u posljednjih ni sam ne znam koliko godina? Odgovor se nameće sam po sebi: ovakvi, korumpirani kadrovi su prije svega idealni za provođenje neokolonijalnih politika, sve dok se ponašaju u skladu s "direktivama" bit će nedodirljivi. Jedino što se od njih očekuje je bezrezervna lojalnost. Dakle, institucija sankcija nema svoje bilo kakvo etičko ili neko drugo pokriće, već se isključivo radi o alatu za političko modeliranje.

Postoji još jedan prilično dobar razlog zbog čega se Izetbegović i ljudi poput Novalića i Cikotića nikada neće naći na američkim crnim listama. Stavovi koji se često mogu čuti na uvjetno rečeno hrvatskim portalima kako je politika američkog veleposlanstva "probošnjačka", da se radi zapravo o voluntarizmu po kojemu američku politiku u BiH "provode" SDA-ovi šaptači u američkom veleposlanstvu u Sarajevu, naprosto su smiješni i naivni. Politika američkog veleposlanstva je isključivo "proamerička", bez ikakve zadrške. To što se ta politika provodi preko većinskog nacionalizma je naprosto hod linijom manjeg otpora.

Svaki postupak američkog veleposlanstva je savršeno racionalan iz njihove perspektive, samo treba dokučiti zbog čega. Ne vjerujem da će u doglednoj budućnosti ponoviti sličnu grešku kao što su to napravili s Dodikom, da na isti način kazne Čovića i Izetbegovića, osim ako im nije u interesu da situaciju u BiH, iz tko zna kojih razloga, dodatno zaoštre.

Što bi se postiglo sankcioniranjem Cikotića ili Novalića, ili, gluho bilo, Bakira Izetbegovića? To bi pretpostavljam, bio odlučujući vjetar u leđa SDA-u na (ne)predstojećim izborima. Ako ništa, ova stranka je pravi majstor za korištenje sličnih voleja. Odmah bi se, pretpostavljam, nadigla silna dreka, kako se kažnjavanjem Izetbegovića rehabilitiraju "negatori genocida" ili "Putinovi igrači" i slične nebuloze.

Dakle, federalna "lijeva" jad i bijeda trebaju narednih mjeseci samo moliti Boga da Amerikanci ne uvedu sankcije Izetbegoviću ili nekome od njegovih nezamjenjivih kadrova, poput spomenutih Cikotića i Novalića, koji su mnogo većeg "ranga" od žrtvovanog HDZ-ova pijuna Marinka Čavare koji u ovoj bizarnoj partiji šaha nije imao nikakvih izgleda.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.