Samo za taj osjećaj

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Iako nisam neki preveliki fan masovnog turizma, gužvi i šarene rijeke ljudi, mahom poredanih poput sardina koji čekaju vidjeti naše znamenitosti, opet me na neki način jako raduje što se ove godine itekako osjeti da je Mostar željena destinacija. Stranih tablica koliko hoćeš, parkirani svuda, i pravilno i nepravilno, i u zoni Mo Parkinga i u zoni zelenila.

Gužve u Starom gradu su takve da će mi biti posve jasno ako uskoro i posljednji stanovnik tog dijela grada ode na dragovoljnu ljetnu evakuaciju u druge dijelove grada, a Stari grad ostavi tek kao radno mjesto, kao što je Stara Venecija odavno tek radno mjesto, kao što Dubrovčani odavno bježe po obodu Grada u traženje mira i tišine.

No, s druge strane, od nečega se mora živjeti, a prodaja doživljaja je lijep posao. Turisti ovdje dolaze po doživljaj, mi smo bliska egzotična destinacija gledajući sa sve četiri strane svijeta, idealni smo svakome tko ne želi baš preko bijela svijeta, a želi drukčije. Istoku smo među prvim kontaktima sa Zapadom, Zapadu smo prvi miris i okus Istoka, arhitekturom smo negdje na pola puta između tradicije, komunizma i kapitalizma. A imamo i Stari most, a takvog nema baš svaki grad. Zapravo, ovakvog nema nitko. I to turiste privlači.

Staro smeće

Oni vide što mi ne vidimo. I samo im mogu zavidjeti na osjećaju kad prvi put u životu ugledaju luk Starog mosta ili se nesmotreno malo okliznu o uglačan prag na mostu, pa u panici bace pogled prema hladnoj rijeci koja se ljubi s plavim nebom juga. Ne znam mogu li im zavidjeti na prvom susretu s mostarskom žegom ili na stajanju na suncu, ali sve je to, na kraju krajeva, dio doživljaja.

Grad Mostar pomalo napreduje, ali kao turistička destinacija i dalje smo previše prljav grad nemarnih ljudi i još nemarnijih institucija da bih mogao biti ponosan. Turisti možda to ne vide odmah, ali vidjet će sutradan, kad se naspavaju i kad im doživljaj malo siđe u racionalno. Onda će im oko s luka Starog mosta i s bijelog kamena Starog grada pobjeći na šarene gomile smeća, na neriješene imovinsko – pravne odnose i divlju gradnju. Onda će vidjeti sve one detalje koji inače ovdje bodu oko.

Smeće nam i dalje izmiče kontroli kad to najmanje trebamo, nesavjesnost građana vidi se na svakom koraku, jedino opravdanje bih našao kada bi me netko uvjerio da je i to dio predstave, dio doživljaja. Inače, sramota me svake godine iznova gledati jedne te iste neuralgične točke naše neuređenosti, srušenosti, ostavljenosti, zapuštenosti i bolimenekestvarnosti.

Hu iz ju?

Kad smo već kod sramote, gotovo svakodnevno sam svjedokom zalutalih turista. Bauljaju po ulicama kojima ordiniram tokom običnog radnog dana, daleko od pansiona u kojima su učinili booking sobe. I vidiš nemoćne ljude koji su na neku foru ostali bez interneta, potpuno izgubljene u vremenu i prostoru, vidiš strance koji su potpuno promašili koordinate i umjesto negdje na Luci završili u turistički malo manje atraktivnom Centru 2, umjesto u Titovoj završili u Kralja Tomislava.

I gdje je tu sramota? Pa, obično naiđem nakon što su stranci već upitali nekog našeg da ih uputi kako pronaći željeni pansion. Zapravo, skupi se oko njih oveći konzilij stručnjaka i sve nešto mašu rukama, gestikuliraju kao da hoće skinuti nešto s police pa gurnuti u rernu, pa onda sve to izbaciti iz rerne i baciti daleko u dalj. Vidiš zrele ljude koji nisu uspjeli, nisu htjeli ili im nije bio prioritet natuknuti bar malo engleskog, kao univerzalnog jezika.  Barem da su svladali osnove, daljinu, strane svijeta, brojeve i izraze za semafor, desno, lijevo, gore, dolje.

Tursitička destinacija bi se nekako trebala pobrinuti da joj građani budu pri ruci turistima i da joj bude imperativ da su stanovnici bar malo educirani, ne samo po pitanju engleskog, nego i vlastite geografije. Hajde što teško ide objašnjenje na stranom jeziku, nego često naiđem na izraze čuđenja domaćih, točno one face kao da ih je pitalo drugi zakon termodinamike, a pitalo ih samo gdje je neki hotel. Još ako je na onoj tamo strani, muka živa.

Helou en velkam!

Dajte, i sami znate koliko je ugodno bilo kad ste ono napolju naišli na domaće koji su vas s osmijehom i vrlo rado uputili na traženo mjesto ili su vam još dodatno pomogli kakvim savjetom. Kod nas je još uspjeh ako neki naši pokažu volju da zastanu na ljubazan poziv turista i barem pokažu volju da im pomognu. Sve ostalo nam je blaga katastrofa. Tolike godine gledanja filmova i emisija na engleskom i opet ne znaš čovjeka uputiti pet ulica dalje. Čak i mlađi nisu uvijek na visini zadatka. U doba interneta i opće okruženosti anglizmima često njihova pomoć izgleda smušeno, kao da ih je srela patrola policije ili kao da je u pitanju TV anketa, a ne par inozemnih turista koji su se izgubili u našoj kompliciranosti.

Ovog ljeta Grad je organizirao vježbe u parku za naše umirovljenike. Možda zvuči ludo, ali imao sam viziju kako su organizirali slične vježbe u vidu besplatnog tečaja za sve one koji žele svladati osnove turisitičkog engleskog. Imao sam viziju kako parkom odjekuju uan, tu, fri, for, rajt, left, frst, sekond, nort, saut, ap en daun. Pa onda u naprednom tečaju još i old taun, old bridž, franciskan čurč, moski end ortodoks čurč. A iznad svega velkom, najs tu mit ju, tenk ju veri mač i hev a najs stej.

Tko zna, možda bi se na engleskom ponovo zaljubili u Grad. Ili ga barem pogledali malo drukčijim očima. Očima turista. Onima koje u svemu vide doživljaj i osjećaj. Onoga što nama katkad fali.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.