Moždenje: Struktura domaćeg uma

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Komentirajući američko uvođenje sankcija članici Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željki Cvijanović, predsjedniku Narodne skupštine Republike Srpske Nenadu Stevandiću, entitetskom premijeru Radovanu Viškoviću i ministru pravde RS-a Milošu Bukejloviću, analitičar sa adresom u Los Angelesu i autor knjige „Glad i bijes: kriza demokratije na Balkanu", Jasmin Mujanović,  na Twitteru piše: „Možda je strukturni problem ovdje u samom entitetu RS?".

Cvjetanje hiljadu cvjetova

Sa Mujanovićem se, da se ne lažemo, slažu Bakir Izetbegović, Željko Komšić, Denis Bećirović i mnogi, mnogi drugi, kako oni što zarađuju od politike, tako i oni iz akademske zajednice, kulture, sporta, šaha i aviomodelarstva. I svi su – dobro nisu svi, već njih 90 posto – Bošnjaci, samo što se neki predstavljaju kao isključivo Bosanci i Hercegovci.

Sa druge strane argumente mu serviraju i pozicija i opozicija iz Republike Srpske čije prominentne predstavnike od Milorada Dodika razlikuje to što imaju manje para i što srbovanje nisu uspjeli pretvoriti u politički kapital.

Kada bi Republika Srpska, kako Mujanović kaže, bila strukturni problem, onda bi za cvjetanje hiljadu cvjetova u BiH trebalo ukinuti taj entitet, pa Federaciju po automatizmu i… I onda ništa.

Za razliku od Republike Srpske koja je u Daytonu zabetonirana, u istom tom Daytonu je prestala da postoji Republika Bosna i Hercegovina, dok je Hrvatska republika Herceg – Bosna suštinski upokojena nešto ranije, također u Americi, tačnije u Washingtonu. To što se samoukinula 1996. predstavljalo je tek formalno mirenje sa realnošću.

Nastavak rata mirnim sredstvima

Da je, kao što ipak nije, „strukturni problem u samom entitetu RS“, u Federaciji bi bilo, ako ne bajno, onda barem mirno i možda berićetno. Bio bi to, je li, multietnički entitet u kojem narodi žive skladno, političke elite nemaju problem za svako rješenje, dok bi se samo najstariji sjećali vremena u kojima su važnu ulogu i značajnu podršku imale one stranke čiji je programa nastavak rata mirnim sredstvima.

Kao što znamo, a ko ne zna nema mu pomoći, sve je obrnuto.

Sredinom marta iduće godine navršit će se pune tri decenije otkako je odlučeno da Herceg-Bosni ističe rok trajanja. U jesen 2026. obilježit ćemo – ma nećemo, to se samo tako kaže – ravno 30 godina od prvih poslijeratnih općih izbora u novosloženoj, dvoentitetskoj BiH. E, na svakim od tih izbora bosanskohercegovački Hrvati su, u itekakvoj većini, glasali za istu onu stranku koja je prvo formirala Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, pa onda Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu i na kraju, baš kao i na početku, po nalogu Zagreba proglasila prestanak postojanja bilo kakve Herceg-Bosne.

HDZ, koju je Dragan Čović u međuvremenu pretvorio u društvo jednog lica, i danas ima uvjerljivo najveću podršku najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda. Sve ostale političke organizacije, dakle i HDZ 1990. i HSS i ovi i oni, postoje tek da Hrvatski narodni sabor ima nešto drugačiji sastav od Središnjeg odbora HDZ-a BiH. Hrvatska republikanska stranka se, istina, ne računa, ali su joj rezultati takvi da ni s njom niko ozbiljan ne računa, ma koliko efektni bili javni nastupi Slavena Raguža koji se, baš kao i Ilija Cvitanović ili Mario Karamatić, s Čovićem slaže oko svega onoga u čemu se on ne slaže sa sarajevskim partnerima i protivnicima.

Nakaradan Ustav

Na onom dijelu BiH, preciznije Federacije, kojeg je u ratu kontrolirala Armija BiH, i dalje najveću biračku podršku uživa Stranka demokratske akcije, a kada povremeno izgubi vlast zamijene je partije čiji bi predsjednici, samo da ih se pita, potpisali ukidanje entiteta. Svaki koji bi odbio počinio bi politički suicid, kao što svaki pazi da ne zaboravi reći da sanja građansku BiH, samo što, eto, zna da je ona realna koliko i pripajanje Tuzlanskog kantona Kanadi.

Bosna i Hercegovina ima nakaradan Ustav i još gori teritorijalni ustroj – takav da, kako je rekao najbolji srpski pisac Svetislav Basara, ne može da funkcioniše ni na papiru, kamoli u praksi – ali njen strukturni problem nije ni „u samom entitetu RS“, ni u dvoentitetskoj uniji, ni u svih deset kantona i jednom distriktu, već u glavama njenih građana, dakle Bošnjaka, Srba, Hrvata, ali i onih što se deklarišu kao Bosanci i Hercegovci, a za mjernu jedinicu bosanstva i hercegovstva uzimaju Željka Komšića. Svima njima je Bosna i Hercegovina, ovakva kakva jeste, prelazno rješenje što, naravno, ne bi bilo nužno loše kada bi u konačnom postojao makar zarez oko kojeg se mogu složiti.

Poodavno je tadašnji član Predsjedništva BiH – i Dodikovog SNSD-a – Nebojša Radmanović rekao, a mi ga više puta citirali, kako su političari u Bosni i Hercegovini postali taoci svojih birača kojima ne govore ono što bi trebali, već ono što žele čuti. A to što se šuti je, u najkraćem: ako rat nije izgubljen do kraja, nikako se ne može reći i da je dobijen, a bez vojne pobjede nema, niti je ikada bilo ostvarenja ciljeva sa kojima se u bitke krenulo.

Odbijanje mirenja s činjenicom

Od prvog sata mira pa do evo ove sekunde, tri konstitutivna naroda čekaju nekoga ko će čarobnim štapićem odvojiti Republiku Srpsku i priključiti je Srbiji, oživjeti Herceg-Bosnu i učiniti je, ako ne županijom u Hrvatskoj, onda entitetom u BiH, odnosno reanimirati Republiku Bosnu i Hercegovinu u granicama AVNOJ-a i etničku reprezentaciju zamijeniti građanskom.

Kako čarobnjak kasni u polasku nekoliko desetljeća, Bošnjaci, Srbi i Hrvati podršku daju onima za koje uporno vjeruju da pripremaju scenu za što efikasnije izvođenje posljednjeg trika nakon kojeg će biti baš onako kako su zamislili 1992. - one godine u kojoj je promijenjeno sve što je bilo do tada i poslije koje se nikada, ali nikada, neće vratiti na staro, baš kao što od zime 1995. ne vrijedi ni zamišljati, a kamoli ozbiljno zagovarati ono čemu se težilo 1993. ili 1994.

U tome je, u upornom odbijanju mirenja s činjenicom da je jedina postojeća i dugoročno moguća, mirna BiH, upravo ova sa dva entiteta i tri naroda, veći strukturni problem nego u „samom entitetu RS“. I dok god je tako, privredna grana u usponu će biti proizvodnja osjećaja opće uzaludnosti, a najkorištenije gorivo ono koje ubrzava ionako raskošnu propast.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.