Lideri budućnosti: Djeca su stoka najveća  

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Palestinski režiser Elia Suleiman opisuje Mediteran kao prostor nezavršenih kuća i nezavršenih poslova. Bosna i Hercegovina je, naravno, mediteranska zemlja, pa oboje važi i za nju. Treće, ono naše, fali.

Prosječna plata u BiH je, pisalo u novinama, oko 1.200 maraka, možda i skoro 1.300. Za život četveročlane porodice u istoj toj Bosni i Hercegovini, također je pisalo u novinama, mjesečno treba 4.000 (slovima: četiri hiljade/tisuće) maraka.

Treći nezavršeni posao

Ne treba biti matematički genij za izračunati kako dvoje odraslih, radno sposobnih, zaposlenih ljudi sa dvoje djece i prosječnim platama može od svojih ruku djela preživjeti oko osamnaest dana u mjesecu. Samo preživjeti. Dakle, nema kina, pozorišta, knjiga, putovanja, novog bojlera i promjene stolarije. A nema, dok plata ne legne, ni mesa, soka, sladoleda, kafe u kafiću i pive ispred dućana.

Oni na kojima naš (mikro)svijet ostaje – a kakav je, nije ni zaslužio da ga bolji zaduže – se ne bave parama. Dio zato što je zauzet ganjanjem posla u Njemačkoj, a dio, i tu priča postaje gorom od očajne, zato što se fokusirao na treći nezavršeni posao o kojem Suleiman nije govorio.

Cure slave koljača, a momak žali

Slađana Todić i Valentina Vujičić su, vjerovatno ste to čuli, studirale na sarajevskom Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, ali više neće. Obrazovanje će nastaviti u Srbiji gdje će moći komotno raditi ono što u bosanskohercegovačkoj prijestolnici nisu mogle: javno, na društvenim mrežama, kao i na drugim prikladnim mjestima, slaviti i veličati ratnog zločinca Ratka Mladića i, to kao bonus, negirati genocid u Srebrenici. Stipendirat će ih – skup je Beograd, a svega ima – „Sarajevo-gas“, javna firma koja bi se, jer joj je tamo sjedište, trebala zvati „Istočno Sarajevo – gas“.

Za izvjesnog Samira N. iz Ključa se, kako vidimo, zna odakle je, ali ne i koliko mu je godina – malo svakako – šta ima od škole i ide li gdje po još znanja. Samir je, u najkraćem, nešto kao muška Slađana ili bošnjačka Valentina i, baš poput njih, vazda ima nešto za reći gradu, svijetu i internetu. E taj hajvan je, reagirajući na vijest o obilježavanju godišnjice ubistva osmero djece u Vitezu, napisao da mu je žao zato što granatama nije usmrćeno „više ustaške djece“. Kasnije je dopisao da se ne kaje zbog izrečenog i dodao još jednu psovku, ako je slučajno u prvoj bio nejasan.

Slađana, Valentina i Samir će odrasti, završiti neke škole, zaposliti se, formirati porodice i, nije uopće nemoguće, raditi za prosječnu platu od koje će živjeti ispodprosječno. No, oni se, očito, time ne bave: cure slave koljača, a momak žali što je mrtvih u jednom granatiranju bilo „samo“ osam.

Umnožavanje idiota

Ima, naravno da ima, u Bosni i Hercegovini krasne djece koja kod kuće ne uče kako zaklati komšiju i zapaliti mu kuću, kako se minobacačem ne gađa igralište i kako se ne puca zarobljenicima u potiljak ili prsa. Ima, međutim, i onih – i jedno je previše, da ne bude zabune – što su im pretili kreteni sa epoletama idoli i što im je tuđe mrtvo dijete, kao što je bilo Dariju Kordiću u Ahmićima pored Viteza, samo budući, odrasli, smrtni neprijatelj.

„Idioti se u cijelom svijetu samo množe“, kazao je Adam Michnik, poljski historičar, pisac, novinar i disident kojeg nije zadovoljio prelazak iz jednoumlja u maloumlje, razgovarajući sa Navidom Kermanijem, autorom sjajne knjige „Uzduž rovova: putovanje istočnom Europom sve do Isfahana“.

Zvuči surovo - činjenicama svakako nije dužnost da budu lijepe - ali najdugoročnija i posljedično najveća šteta u Bosni i Hercegovini više nije ratna, već mirnodopska: biološka masa se obnovila i obnavlja reprodukcijom, porušene kuće građevinci su učinili k'o novim, propalu industriju zamijenili su trgovina, usluge i rentijerstvo… No, višedecenijsko umnožavanje idiota uzduž naših rovova sve to čini manje važnim, a budućnost jednakom prošlosti čije aktere slave Slađana i Valentina i zbog čije, uslovno kazano neefikasnosti, žali Samir iz Ključa.

Narod i budućnost

Društvo bez budala je kao more bez soli. Imaju, drugačije rečeno, svaka zemlja i svako društvo svoje slađane, valentine i samire samo što u njima, tim društvima, javno slavljenje zločinaca i tuga zbog malo mrtve djece nisu najbolja moguća preporuka za promjenu fakulteta i posao u javnoj službi, članstvo u političkim organizacijama i prihvatanje u zajednici. U ovom našem ili našim, kako god, ni jednina ni množina ne valjaju, posebno se cijeni ljudski talog. Neko, je li, mora prostor nezavršenih kuća i nezavršenih poslova učiniti i prostorom nezavršenih ratova poslije čijeg prekida će mladi, kao Draško Stanivuković sa četničkim obilježjima, opet negirati činjenice i presude međunarodnih sudova ili će ih, kao Benjamina Karić, razvodnjavati spomen pločama sa tekstom iz kojeg nije jasno jesu li u obližnjoj jami žrtve ratnog zločina ili prevrtanja kombija.

Nekada najveći sin naših naroda i narodnosti, a kasnije najveći krivac za to što su nas zli komunisti sve poubijali po pet-šest puta, dakle Josip Broz Tito, je govorio kako narod kojima ima ovakvu omladinu ne treba da brine za svoju budućnost. I ne treba: narod koji ima ovakvu omladinu budućnosti nema. Preciznije rečeno: narodi.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.