Muka Bilinog polja: Uspješan povratak na dno

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kada se sastave srpska destruktivnost i bošnjačka samouvjerenost, pa začine hrvatskom udoboljom, dobar rezultat je neizbježan. Dobar, naravno, za Luxembourg čiji su fudbaleri rutinski raskovali reprezentaciju Bosne i Hercegovine u kvalifikacijskoj utakmici za Evropsko prvenstvo u Njemačkoj, odigranoj 20. juna u Zenici.

Mulj i sitni kriminalci

Tako je, dakle, nogometna selekcija kojoj odavno ne pristaje pretenciozni nadimak „Zmajevi“, nakon četiri kola izgubila sve šanse da osvoji drugo mjesto u grupi u kojoj će Portugal svakako biti prvi. Postoji, istina, nada da ćemo Njemačku vidjeti preko baraža Lige nacija, ali ako će i tada predsjednik Fudbalskog saveza biti Vico Zeljković, a selektor Faruk Hadžibegić, onda će najmanja sramota biti poraz službenim rezultatom zbog nedolaska na završni turnir.

Ma kako zvučalo, ništa se čudno nije dogodilo na Bilinom polju: ovdašnji se reprezentativni fudbal vratio na svoje uobičajene postavke, na dno u čijem mulju pare vrte sitni kriminalci uništavajući usput igrače respektabilnih karijera i ubijajući svaku nadu navijačima čiji je mazohizam ogroman, ali nije bezgraničan.

Većinu svog postojanja Fudbalski savez Bosne i Hercegovine je funkcionirao kao organizirana kriminalna grupa koja je između lične koristi i sportskih uspjeha nepogrešivo birala prvo. Tom je institucijom, recimo, predsjedavao i Jusuf Juka Pušina čiji je najveći karijerni učinak to što je bio rezerva na terminima rekreativaca, dok je najveću moć imao Munib Ušanović, ekspert za izvlačenje para i unošenje respektabilnih količina whiskyja, kasnije osuđen upravo zbog preigravanja sa lovom zamračenom preko igračkih nogu.

Sestrić direktora Republike Srpske

Kako je sistem funkcionirao govori to što nas je od trajnog izbacivanja iz međunarodnih asocijacija spasio takozvani Komitet za normalizaciju, odnosno pokojni Ivica Osim koji je založio i ime i vrijeme da sanira štetu nastalu nakon što su igrači odbili nastupati za nacionalni tim, navijači bili spremni sravniti i Savez i njegovu zgradu sa zemljom, a reprezentacija služila da ljepotu pobjede, baš kao i neku noć, osjete ekipe bankarskih službenika, ribara i medicinskih tehničara.

Aktuelni predsjednik Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine je, da ponovimo, Vico Zeljković za kojeg do ovog trenutka nije utvrđeno zna li sa koje se udaljenosti izvodi jedanaesterac. Ipak, to je daleko manje važno od činjenice da je on sestrić direktora Republike Srpske, Milorada Dodika, i da je u krovnu nogometu kuću montiran da joj, u najboljem slučaju po navijače reprezentacije, samo zaljulja temelje.

Krajem decembra prošle godine Zeljković i njegovi su sa selektorske pozicije smijenili bugarskog trenera Ivajla Peteva. Formalno, nije to bila smjena, već mu samo nije produžen ugovor. Suštinski je otjeran, a nije doveden neko čiji raniji rezultati mogu opravdati neočekivanu odluku: novi selektor je postao dokazano neuspješni Faruk Hadžibegić.

Treneri

Petev je reprezentaciju Bosne i Hercegovine vodio u dvadeset utakmica i u njima zabilježio šest pobjeda, sedam poraza i isto toliko neriješenih rezultata. U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Kataru njegova je ekipa skupila bijednih sedam bodova i takmičenje završila sa negativnom gol razlikom.

Ipak, uspio je osvojiti prvo mjesto u B diviziji Lige nacija izgubivši samo jednu, rezultatski nevažnu utakmicu, te dobiti povjerenje igrača od kojih su ga neki opisivali i kao najboljeg selektora sa kojim su radili.

Dobro, nije to ni bilo teško obzirom da su prije njega na klupi bili nekada veliki, jako veliki igrači i, realno, treneri od kojih je teško biti gori. Mandati Dušana Bajevića, Roberta Prosinečkog i Meše Baždarevića su za zaboraviti u roku sada, dok je za najveći uspjeh Safeta Sušića i selekcije BiH najmanje zaslužan – Safet Sušić.

Ekipu koju je on odveo na jedini Mundijal na kojem smo bili, selektirao je Fuad Muzurović Dajdža, a u ozbiljan, hrabar tim pretvorio pokojni Miroslav Ćiro Blažević. Da je, kao što nije, travnički šejtan Svjetsko prvenstvo trebao izboriti u grupi u kojoj su bile Grčka, Slovačka, Latvija, Litva i Lihtenštajn, osvojio bi više bodova nego što je to matematički moguće.  

Loš pored aut linije

Faruk Hadžibegić je kao igrač bio prvak Jugoslavije sa „Sarajevom“ i standardni reprezentativac SFRJ, te kasniji nogometaš „Real Betisa“, „Sochauxa“ i „Toulousea“. I koliko god bio dobar, a bio je odličan na terenu, e toliko je i bio i ostao loš pored aut linije. Od 1995. godine, kada je dobio prvi trenerski posao, pa do dana današnjeg, uspio je „Real Betis“ i „Sochaux“ uvesti u prve lige Španije i Francuske i... I to je gotovo sve važno. Istina, osigurao je plasman selekcije Crne Gore u B diviziju Lige nacija, te se u historiju upisao kao jedini trener koji je dva put izgubio od uvijek neugodnog Luxembourga.

Da skratimo: Ivajlo Petev je smijenjen zato što je pokazao da može, kroz kvalifikacije ili završni turnir Lige nacija, BiH ugurati među zemlje učesnice narednog Eura, a Faruk Hadžibegić doveden da se to ne dogodi.

To što kod njega samopouzdanje i ambicije u putu ne sreću izuzetno skromne trenerske kapacitete savršeno se poklapa sa Zeljkovićevim ciljem svođenja još jednog bosanskohercegovačkog simbola – a to fudbalska reprezentacija jeste ovdje, kao što je i gotovo svugdje osim kod racionalnih, uspješnih naroda sa evropskog sjevera – na nešto što niti čemu služi, niti kome treba.

Korisni idiot

Vico Zeljković, da se ne lažemo, navija, baš kao i Milorad Dodik, za Srbiju i, duplo više, protiv Bosne i Hercegovine. Također, on zna, naravno da zna, kako se Hadžibegić neće jednog jutra probuditi kao da je progutao Otta Rehhagela, Švabu Osima i Ćiru Blaževića, bez obzira što je noć prije legao uvjeren da zna koliko Klopp, Guardiola i Ancelotti zajedno.

Predsjednik Fudbalskog saveza BiH nije na sportskom, već na političkom poslu kojeg, treba priznati, obavlja predano. Faruk Hadžibegić je tek korisni idiot zbog kojeg će fanatični navijači reprezentacije – mahom Bošnjaci – ostati i bez živaca i bez kose, dok će Hrvati nastaviti navijati za jednu od pet najboljih ekipa na svijetu. Onu koji vodi rođeni Livnjak, bivši igrač „Veleža“ i nesuđeni selektor BiH, Zlatko Dalić.

Šanse da Hadžibegić na klupi reprezentacije dočeka kraj kvalifikacija, jednake su onim da Robert Lewandowski pređe u „Omladinac“ iz Mionice. No, njegovom smjenom neće biti riješeno niti pola problema, već eventualno četvrtina. Dođe li opet neko ko je imao blistavu igračku karijeru, dok za trenersku nema ništa osim dobre volje, ni toliko. Najgore je, međutim, što za cijelih pedeset posto treba čekati godinama: da istekne mandat malom od Miletove sestre.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.