Osma sjednica: Produžetak nade za SDP

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nasljeđe Zlatka Lagumdžije trajnije je od nuklearnog otpada, a nije ni manje opasno, posebno za stranku kojom je predsjedavao i iz koje bukvalno istjerao Bogića Bogićevića i rahmetli Nijaza Durakovića, pa u njene vrhove dovukao Denisa Bećirovića. Upravo zbog toga Kongres Socijaldemokratske partije, osmi po redu, nije bio onakav kakav je mogao biti – miran, dosadan, blago slavljenički… - već takav da je jasno kako do kraja iduće godine SDP ili mora naći načina da se odbrani od dijela vlastitih članova ili će, u protivnom, oni partiju vratiti na poziciju lijevog krila SDA.

Djeca istog političkog oca

Djeca istog političkog oca, dakle Lagumdžije – Nikšić i Bećirović – nisu u otvorenom ratu, što ne znači da su u idiličnim odnosima, sasvim suprotno, samo što je za moć aktuelnog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine itekako zaslužan predsjednik SDP-u produženom mandatu. Da je htio ili znao, sasvim je svejedno jer su posljedice iste, Nikšić je, umjesto što mu je osigurao unutarstranačku i podršku još jedanaest stranaka podršku, te  nemalu logistiku za kampanju, mogao zakočiti Bećirovićeve ambicije, ali eto - nije.

Šef SDP-a je i ranije kadrovirao tako da je čudo što ga miljenici nisu dekapitirali prije četiri godine, da bi, iz samo njemu znanih razloga, postao osigurač beskrajnih Bećirovićevih želja među koje spada i ona da postane Zlatko nakon Lagumdžije i to na svaki način, računajući i sve veću fizičku sličnost sa onim kojeg je, na užas vlastite stranke, montirao za ambasadora Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim nacijama.

Krasan je to paradoks: SDP-ov član Predsjedništva je politički reanimirao čovjeka kojeg je isti taj SDP isključio iz članstva nakon što je pokvario sve čega se dotakao, koristeći stranku za svoje i poslove svojih bližnjih. U teoriji, Bećirović je samo – čuj samo! – vratio dug mentoru, a u praksi i pokazao da je to što je ušao u Predsjedništvo ispunjenje samo jednog od njegovih ciljeva. Drugi je, ponovimo, da postane šef stranke u kojoj će mu leđa čuvati još jedan epski promašaj Nermina Nikšića: Irfan Čengić koji inače funkcionira kao Haris Zahiragić za hipstere.

Koketiranje s Islamskom zajednicom

Za razliku od Nikšića koji je konačno shvatio da SDP mora odabrati hoće li biti bošnjačka stranka fokusirana isključivo na birače na onom dijelu BiH što ga je kontrolirala Armija – i tu funkcionirati kao profesionalna opozicija sa dovoljno podrške za lagodan zastupnički život odabranih – ili evoluirati u zbilja bosanskohercegovačku partiju, Bećirović ni ne pomišlja prestati koketirati sa Islamskom zajednicom i podilaziti biračima koji svoje favorite određuju na osnovu broja njihovih odlazaka u džamiju.

Nategnuto produžavanje predsjedničkog mandata, istina, odgovara i Nikšiću i Bećiroviću. Potonji bi, da je izabran za predsjednika na Kongresu održanom 10. juna, morao birati između povlačenja stranke iz vlasti na državnom i federalnom nivou, otvorenog opstruiranja vlade kojom Nikšić predsjedava i mirnog čekanja narednih, općih izbora. Nesklon rizicima, izabrao bi drugo jer zna da bi mu prvo umanjilo šanse u pokušaju da se dokopa predsjedničke pozicije u SDP-u, a treće udaljilo od onog dijela biračkog tijela koje Trojku i njene partnere smatra izdajnicima.

Bećirović, za razliku od Nikšića i onih što su mu isposlovali produžetke, ima dovoljno vremena da osigura ozbiljniju podršku od one koju u SDP-u trenutno ima – i koja nije mala – ali i nađe kvalitetnije saradnike od Čengića ili Benjamine Karić, sarajevske gradonačelnice čiji su politički gafovi odavno nadrasli i one Abdulaha Skake.  

Posljednji manevar

Sa druge strane, oni članovi i članice SDP-a koji ga ne znaju samo kao profesionalnog pisca otvorenih pisama, već i kao nezajažljivo ambicioznog karijernog političara, moraju do unutarstranačkih izbora preživjeti svakodnevne napade propagandne mašinerije SDA, neke od vlastitih koalicionih partnera i barem zadržati sve gradonačelničke i načelničke pozicije, odnosno i u boljoj varijanti, ostvariti bolje rezultate na lokalnim izborima nego 2020. godine, te čim prije naći nekoga ko će zamijeniti Nikšića a neće stranku lijevog centra smotati desno.

Pred Socijaldemokratskom partijom BiH je nimalo ugodna godina i još nešto dana. U nadolazećem vremenu će za unutarstranačke procese biti najgore to što SDP po prvi puta ima bošnjačkog člana Predsjedništva, a po već neki premijera Federacije koji više ni sam ne zna gdje će prije: pred nezadovoljne radnike, javnost iziritiranu istupima ministrice kulture Sanje Vlaisavljević, na dogovore sa Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom ili među stranačko članstvo koje će mu nakon lokalnih izbora birati nasljednika.

Bećirović je, naravno, u puno lagodnijoj poziciji: njemu je sasvim dovoljno da se javno svađa s Dodikom, malo, samo malo manje otvoreno kritizira federalne vlasti, piše pisma kome stigne i s vremena na vrijeme podsjeća na to kako je Nikšić postao prvo mandatar, pa onda i predsjednik Vlade FBiH.

Ako, dakle, u SDP-u za godinu dana ne mogu naći nikoga ko može pobijediti raskošno nekarizmatičnog, ali fascinantno upornog Bećirovića, onda je i posljednji manevar sa produžavanjem mandata predsjedniku koji se više ne može kandidirati za tu funkciju bio uzaludan u istoj mjeri u kojoj je bilo naivno vjerovati da će ulazak u Predsjedništvo nahraniti ego Lagumdžijinog tuzlanskog klona.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.