Zakon i nered: Teror zdravlja i licemjerja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Godinu dana nakon usvajanja, u Federaciji Bosne i Hercegovine je na snagu stupio, kako glasi zvanični naziv, Zakon o kontroli i ograničenoj upotrebi duhana, duhanskih i ostalih proizvoda za pušenje.

Drugačije rečeno, nema više pušenja u „svim zatvorenim javnim prostorima, mjestima rada i u javnom prijevozu“, ali ni „u privatnim sredstvima prijevoza u kojim se nalaze maloljetne osobe“.

Budale od non do stop

Kazne za kršenje ovog, od prije neki dan kao važećeg Zakona, nisu male: dvije do pet hiljada maraka za pravna lica, tristo do hiljadu za takozvana odgovorna, petsto do hiljadu i pol za vlasnike zadimljenih prostora i ravno stoja za građanstvo koje će zapalit' bez obzira što gleda u naljepnicu sa prekriženom cigaretom.

Tačnije rečeno, Zakon o kontroli i ograničenoj upotrebi duhana, duhanskih i ostalih proizvoda za pušenje star je godinu dana, važi manje od sedmice, ali kao da ga nema: još dvanaest mjeseci niko neće biti kažnjen, pa makar u automobilu vozio kvartet trogodišnjaka i palio po dvije cigare odjednom.

Zvuči blesavo? Apsolutno! Baš kao što izgledaju načini borbe protiv nikotinske ovisnosti zahvaljujući kojima broj pušača ne pada, prihodi u budžetu rastu, dok punoljetni korisnici potpuno legalnog i lako dostupnog proizvoda ispadaju budale od non do stop.  

Pušački odgovor na teror čistog zraka

Svaki temeljiti, strastveni pušač, dakle onaj što je udahnuo toliko dima da bi se njime mogao zagaditi ozbiljniji grad, zna kako je jedini efikasan način borbe protiv pušenja – totalna zabrana. Kao što, uostalom, zna sve, baš sve o štetnom utjecaju duhanskog dima, katrana i ugljičnog monoksida na organizam i svega toga zajedno, upakovanog, na novčanik.

Kompletna zabrana pušenja bila bi ujedno naš najbolji, pušački odgovor na teror čistog zraka i ofanzivu kojoj je cilj otjerati nas u geta, u zadimljene akvarijume ili na trotoare, ali dok je zima i, po mogućnosti, pada kiša, obilježiti nas,  izopćiti i pri tome pljačkati na veliko.

Ponovimo: mi pušači nismo jučer na dnevniku čuli da je pušenje štetno! Svjesni smo, svjesniji biti ne možemo, da smrdimo po duhanu! Iz prsa nam svira kao da smo flaute večerali, a jutarnji kašalj zvuči kao mučno, sporo i bolno rastajanje s dušom.

Izvor ozbiljnih zarada

No, nasuprot činjenicama koje dokazuju da to što je čovjek nastao od majmuna ipak ne znači da se povremeno ne ponaša kao majmun, stoji niz oprečnih: uzgoj duhana ne samo da je legalan, već se i potiče, proizvodnja cigareta – isto, prodaja, osim maloljetnima, također... Zapravo, svih ovih godina otkako je nepušenje postalo trend, nije zabilježen slučaj da je neko, neka poreska služba, neki kontrolori budžeta, bilo ko, odbio jedan jedini pfening od proizvodnje ili prodaje duhana. Cigarete su izvor ozbiljnih, golemih zarada i valjda jedini artikl čije se kupce i konzumente – dakle one bez kojih prihoda nema - predano zlostavlja: izbacuje ih se iz kancelarija, u javnom prijevozu i istom takvom prostoru mogu, ako hoće, lajati kao bijesni psi, ali ne i pušiti, veganski meniji možda još ne postoje, ali hoće uskoro, u ćevabdžinicama, samo prostora za pušače nema i neće ga biti.

Sve je to, pravit ćemo se da jeste, u redu jer je, rekosmo li, pušenje loše. Toliko loše da bi zaista imalo smisla ukinuti duhan od korijena do „Marlbora“, samo što se onda javlja jedan prilično veliki problem: kako, odakle, od čega, namaći pare zarađivane od pušača?

Idiotska upozorenja

Za traženje rješenja mogli bi se angažirati borci protiv nikotinske ovisnosti. Njima je glava čišća, a i sa vremenom ne stoje loše.

Zabranjivanje pušenja, prokazivanje i izopćavanje pušača, maltretiranje sa stalnim poskupljenjima i idiotskim upozorenjima na kutijama, ozbiljan je oblik teroriziranja poštenog svijeta. Blesavog, mazohističkog, autodestruktivnog, ali poštenog. Pušači, u većini – i to kakvoj! – ne pljačkaju benzinske pumpe da bi došli do cigara, ne prodaju obiteljski nakit, ne džepare po tramvajima, po njih ne dolazi hitna zbog apstinencijskih kriza, a nije zabilježeno ni to da se neko prepušio pa prebio ženu ili ubio komšiju.

Da, istina, velik je broj onih što umjesto na trafici cigare kupuju od švercera. Ni to, međutim, ne rade zato što vole sivu ekonomiju, već zato što im vazda skromni prihodi ne prate galopirajuće rashode.

Od osamsto do pet hiljada savjeta

Nema preciznih podataka, ali se može slobodno kazati kako je barem svaki treći pušač o prestanku pušenja razmišljao između dvanaest i hiljadu puta. Većina takvih dobila je, brat bratu, od osamsto do pet hiljada savjeta o tome kako je lako prestati pušiti. Tom su ćoravom poslu posebno posvećena nekadašnja braća po pepeljari koja kažu: „Kada sam mogao ja, može svako“; pa krenu sa argumentima - te čovjek se bolje osjeća, te živjet će duže, jeftiniji je za održavanje, kafa ima puni okus i raskošan miris, a dan je, bez dangubljenja oko paljenja,  duži. Pri tome, više nema zagađivanja okoline, gušenja dama i gospode što u kafane idu umjesto na Rujište - da se nadišu čistog zraka - manje se oboljeva od bolesti koje je skupo, ponekad i uzaludno liječiti...

I dobro, ako je već sve tako, a kao jeste, sasijecimo problem u korijenu zabranom svega, od polja duhana do prodaje cigara. Karakterniji će se navići na novi život bez ičega između dva prsta, a ostali će se već nekako snaći. Pa nije ni marihuana legalna, što ne znači da je nema u prodaji.

Pravo čovjeka da za vlastite pare sebi osigura hroničnu opstruktivnu bolest pluća, trombozu ili srčani udar se, pokazala je praksa, ne može ukinuti. Može se, međutim, od njega profitirati i to pod krinkom brige za zdravlje koja se naglo smanjuje čim počne briga za budžet.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.