Sanjarije: Zločin, kazna i slava

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kada dužina zatvorske kazne dosuđene zbog krivice za ratni zločin ne bi bila proporcionalna slavi osuđenika među sunarodnjacima u Bosni i Hercegovini, dio od onoga što je rekla ministrica kulture u Vladi Federacije BiH, Sanja Vlaisavljević, bi se podrazumijevao. Preciznije, manji dio. Ostalo su - budalaštine.

Gubitak građanskih prava

"On je odslužio kaznu, bilo ko da je, evo Sanja Vlaisavljević je odslužila kaznu za ratni zločin, šta sad vi mislite, trebamo li Sanju Vlaisavljević na Goli otok poslati nakon odslužene kazne jer ona više ne zaslužuje da bude ljudsko biće zato što je bila suđena i presuđena“, kazala je Vlaisavljević za n1, komentirajući raniju izjavu predsjednice Federacije BiH, Lidije Bradare, prema kojoj "ratni zločinac poslije odslužene kazne više nije ratni zločinac". „Jako dobro je to rekla. On je odslužio kaznu za ratni zločin. Šta ćemo sa ratnim zločincima kad odsluže kaznu. Oni moraju biti rehabilitirani. U svim pravima postoje klauzule koje kažu da oni koji odsluže svoje kazne moraju biti resocijalizirani i rehabilitovani", dodala je Vlaisavljević.

Kao što pljačkaš banke, narko diler, haker ili terorista nakon odslužene zatvorske kazne ne prestaju biti ono zbog čega im je suđeno, e tako, baš tako, ni ratni zločinac nakon izlaska s robije ne prestaje biti ratni zločinac. Ne znači to, naravno, kako pljačkaša banke, narko dilera, hakera, teroristu ili ratnog zločinca „treba na Goli otok poslati nakon odslužene kazne“, niti pravosnažna sudska presuda podrazumijeva i kasniji, post zatvorski gubitak građanskih prava.

Klauzule

Ako „u svim pravima postoje klauzule koje kažu da oni koji odsluže svoje kazne moraju biti resocijalizirani i rehabilitovani", a postoje, to ipak ne podrazumijeva izostanak nekih drugih „klauzula“. Recimo, kada bivši pljačkaš „opali peticu“ u Zenici i po izlasku na slobodu opet posjeti banku noseći pištolj umjesto kartice s IBAN-om, on postaje povratnik u teža krivična djela. Ukoliko isti taj presuđeni pljačkaš slobodu iskoristi za miran, pošten i dosadan građanski život, on i dalje ne može dobiti niti jedan jedini posao za koji je potrebno imati potvrdu o nekažnjavanju, jer ne ispunjava osnovni uslov za tu potvrdu.

Zatvori nisu institucije za oslobađanje od grijeha, već mjesta na kojima se otplaćuje kazna za grijeh. Kada robija prođe, niko dojučerašnjem zatvoreniku ne može zabraniti da izvadi ličnu kartu, potpiše ugovor sa telekom kompanijom, učlani se u biblioteku, ode na utakmicu i kupi motor. Također, neko ko je dio života proveo gledajući nebo kroz rešetke ima, kao i svi ostali, pravo na zdravstvenu zaštitu, rad, dodatno školovanje ili presađivanje kose.

Gde ti je bila pamet

„Skandal! Kako je to mogućno? Ko je to dozvolio? Ovako je srpska javnost reagovala na vest, ilustrovanu slikom i video zapisom, da je Aleksandar Golubović zvani Kristijan, bivši kriminalac sa debelim sudskim i policijskim dosijeom, glumio 'omiljenog profesora' u jednom promotivnom spotu hip-hop grupe Crni Cerak, snimljenom 19. aprila u beogradskoj osnovnoj školi 'Đura Jakšić'. Mediji su se potrudili da mlade, koji možda ne znaju, i starije, koji su možda zaboravili, podsete koja je sva nedela Kristijan počinio i koliko godina je proveo u zatvoru, zbog čega on ne bi smeo ni da priviri u neku školu, a kamoli da tu glumi profesora. Lista njegovih prestupa je zaista impresivna: oružana pljačka, preprodaja ukradenih automobila, nasilničko ponašanje, trgovina drogom“, piše, blistavo kao i uvijek, beogradski antropolog i urednik veličanstvene biblioteke XX vek, Ivan Čolović, u tekstu pod naslovom „Gde ti je bila pamet, Kristijane“ (Peščanik, 27.04.2023.).

“Slučaj je hteo da se samo dan posle Kristijanovog pojavljivanja u školi ‘Đura Jakšić’ u Beogradu, u istoimenoj osnovnoj školi u selu Kaću pored Novog Sada, pred đacima pojavi general Nebojša Pavković, koji je bio komandant Treće armije Vojske Jugoslavije, to jest svih jedinica ove vojske koje su učestvovala u ratu na Kosovu 1998-99. Njega je 2009. godine Haški tribunal proglasio odgovornim za ratne zločine deportacije, prisilnog preseljavanja, ubijanja, progona i drugih nehumanih dela, koje je njegova vojska počinila nad albanskim stanovništvom na Kosovu, i osudio ga na kaznu od 22 godine zatvora. To nije sprečilo osnovu školu ‘Đura Jakšić’ u Kaću da Pavkovića pozove da bude jedan od govornika na javnom času o temi ‘Košare – priče heroja’, koju je ova škola organizovala. Ali, budući da je general još uvek u zatvoru, on se osnovcima i njihovim gostima – među kojima je bio i gradonačelnik Novog Sada Milan Đurić – obratio putem video linka. Za razliku od ‘predavanja’ koje je beogradskim đacima održao osuđivani kriminalac Kristijan, ‘predavanje’ koje je đacima u Kaću održao osuđeni ratni zločinac Pavković nije moralno potreslo srpsku javnost, mediji se nisu skandalizovali, niko nije pozvao na odgovornost direktorku škole, Vericu Letić, koja je čoveka kažnjenog zbog najtežih ratnih zločina pozvala da deci priča o svom ratničkom iskustvu”, nastavlja Čolović, pa u završnom pasusu kaže: “Verujem da je porast ugleda ratnog zločinca generala Pavkovića i drugih ljudi osuđenih u Hagu zbog zločina počinjenih u ratovima u Jugoslaviji 1990-ih, primetio i bivši kriminalac Aleksandar Golubović Kristijan. Neću se iznenaditi ako čujem da on danas – kad vidi da su ovde ratni zločinci na sve većoj ceni, da su postali slavne ličnosti, ovenčane najvećim priznanjima i nagradama – sebi gorko prebacuje i kaže: gde ti je bila pamet, Kristijane, da si otišao u rat na Kosovu, mogao si da postaneš ugledan i slavan ratni zločinac, a ne da budeš samo običan kriminalac od koga fini svet beži čak i kad se on kaje i svoje kriminalne prošlosti odriče”.

Zločinci na sve većoj ceni

Ivan Čolović je više zaboravio nego što će Sanja Vlaisavljević ikada znati, a onaj gospodin slučaj o kojem piše se baš lijepo pobrinuo i da on, Čolović, akontativno objasni ministrici federalne kulture u čemu je suština problema. A ona svakako nije u pravu presuđenih ratnih zločinaca na zdravstvenu zaštitu, vođenje građevinske firme ili na članstvo u biblioteci.

Sasvim suprotno: sav je problem u tome „da su ovde ratni zločinci na sve većoj ceni, da su postali slavne ličnosti, ovenčane najvećim priznanjima i nagradama“, da ih se po aerodromima dočekuje kao svjetske prvake, da im se otvara medijski prostor u kojem ih se ne propituje za prošlost, da se po njima nazivaju studentski domovi i memorijalni turniri, dok političkoj kasti druženje s bivšim robijašima povećava rejting među sunarodnjacima donedavnog zatvorenika.

U idealnom raspletu presuđeni ratni zločinac nakon isteka kazne odlazi negdje gdje ga, ako je ikako moguće, niko ne zna i tamo, na novoj adresi, nastavlja mirni, tihi, građanski život kao veterinar, autolimar, vozač viljuškara ili knjigovođa. U uobičajenom se presuđeni ratni zločinac nakon isteka kazne vraća kući i tamo, osim što susreće neke od svojih žrtava, nastavlja mirni, tihi, građanski život kao veterinar, autolimar, vozač viljuškara ili knjigovođa. Kod nas – ali ne samo ovdje, već i ostatku bivše Jugoslavije - presuđeni ratni zločinac nakon isteka kazne uživa u slavi kao da je Zdravko Čolić, ima društveni status kao dobitnik Nobelove nagrade i na raspolaganje mu se stavlja ergela sveznadara koji tvrde kako se, eto, može prestati biti ratni zločinac. Ima među njima, u toj ergeli dakle, i bivših, blistavih studenata prava poput Vojislava Šešelja, ali i onih neuspješnih, poput Sanje Vlaisavljević koja se upitala: „Šta ćemo sa ratnim zločincima kad odsluže kaznu?“. Odgovor, ako ga uopće treba dati, glasi: nećemo ih slaviti, već ćemo ih se, kao sav „fini svet“, sramiti. Bez obzira na ima, prezime, vjeru i naciju. I našu i njihovu.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.